str. 73. Malo normalnog života…
   U noÂvu, duÂbroÂvaÂ?ku sreÂdiÂnu ukloÂpio sam se reÂlaÂtiÂvno brzo. RaÂdio sam svoj poÂsao najÂboÂlje što sam umio i moÂgao.
   U noÂvu, duÂbroÂvaÂ?ku sreÂdiÂnu ukloÂpio sam se reÂlaÂtiÂvno brzo. RaÂdio sam svoj poÂsao najÂboÂlje što sam umio i moÂgao.
   U DuÂbroÂvniÂku sam našao skroÂman smještaj u preÂnoÂ?ištu “SunÂce” koÂje je držala majÂka mog priÂjaÂteÂlja Miše. DoÂbra goÂspoÂ?a MarÂtiÂnoÂvi? priÂhvaÂtiÂla me je kao svoÂje diÂjeÂte. UviÂjek ?u je se s poštoÂvaÂnjem i zaÂhvalÂnošÂ?u sjeÂ?aÂti. Mišo je taÂda “služio rok” u KPD ZeÂniÂca.
NOÂĆNA MOÂRA    U SaÂraÂjeÂvu sam osÂtao kod majÂke još mjeÂsec daÂna naÂkon puštaÂnja na sloÂboÂdu, 11. rujÂna 1946. goÂdiÂne. MaÂma je doÂbiÂla zaÂpoÂsleÂnje i svoÂjim je raÂdom izÂdržaÂvaÂla mlaÂ?eg braÂta koÂji je još poÂhaÂ?ao škoÂlu. MoÂja su usÂta biÂla preÂkoÂbrojÂna i bio sam svjesÂtan da moÂram kreÂnuÂti svoÂjim puÂtem.
   MeÂhmeÂda SelÂmaÂna i AhmeÂta Å eÂhiÂ?a, koÂji su u opÂtužÂniÂci taÂkoÂ?er naÂveÂdeÂni kao svjeÂdoÂci, niÂsam viÂdio niÂti za vriÂjeÂme isÂtraÂge niÂti su se poÂjaÂviÂli pred suÂdom. Ne moÂgu reÂ?i da li sam ih ikaÂda poÂznaÂvao.
   LiÂpanj, srpanj i koÂloÂvoz proÂveo sam u veÂliÂkoj skuÂpnoj soÂbi vojÂnog zaÂtvoÂra. DuÂgo, doÂsaÂdno, jeÂdnoÂliÂ?no. NajÂveÂ?a zaÂbaÂva borÂba proÂtiv stjeÂniÂca koÂje su u grozÂdoÂviÂma viÂsiÂle sa stroÂpa i noÂ?u neÂpoÂgriješiÂvo piÂkiÂraÂle na otÂkriÂveÂne diÂjeÂloÂve tiÂjeÂla. ObiÂ?no pred juÂtro biÂli smo svi buÂdni.
   MoÂja su saÂslušaÂvaÂnja traÂjaÂla, s dužim ili kraÂ?im preÂkiÂdiÂma, ciÂjeÂli traÂvanj i sviÂbanj. GosÂtoÂvao sam i u “?uÂ?aÂma” i “mraÂ?aÂraÂma”, staÂjao saÂtiÂma na jeÂdnoj noÂzi, “poÂpio” bezÂbroj šaÂmaÂra i udaÂraÂca drveÂnim i guÂmeÂnim paÂliÂcaÂma, bio veÂzan žiÂcom i lanÂciÂma,
   GoÂtoÂvo svaÂki dan odvoÂ?eÂni smo na saÂslušaÂvaÂnje. ProÂlaÂziÂli smo kaÂko kaÂda. IsÂtražiÂteÂlji su neÂkad biÂli nježniÂji, a neÂkad i veÂoma “maÂnuÂelÂno” raÂspoÂložeÂni. O priÂmljeÂnim baÂtiÂnaÂma niÂsmo meÂ?uÂsoÂbno razÂgoÂvaÂraÂli.
   GoÂtoÂvo isÂtoÂga treÂnutÂka zaÂzvoÂniÂlo je poÂznaÂtim siÂgnaÂlom. BiÂla je to maÂma. DoÂniÂjeÂla je jeÂlo. SaÂmo što sam joj poÂ?eo priÂ?aÂti o pretÂhoÂdnom razÂgoÂvoÂru sa SoÂkaÂlom poÂnoÂvno se oglaÂsiÂlo zvonÂce. Pred vraÂtiÂma su staÂjaÂla dvoÂjiÂca u kožnim kaÂpuÂtiÂma.
   UsÂpjeÂlo je. NeoÂpažen od onog praÂtiÂoca, koÂji se zaÂliÂjeÂpio za zaÂdnji ulaz, stiÂgao sam u stan LazÂzaÂriÂjeÂvih. ReÂkao sam da ?u kod njih priÂ?eÂkaÂti maÂmu. StiÂgla je naÂkon dva saÂta.
   JeÂdnog daÂna sluÂ?ajÂno sam na uliÂci suÂsreo svoÂga školÂskog koÂleÂgu i priÂjaÂtelja iz SaÂraÂjeÂva EmiÂla BraÂtoÂljiÂ?a. I on se od neÂ?eÂga skloÂnio u Split. SlužbeÂno iz zdravÂstveÂnih raÂzloÂga. NiÂsam ga ispiÂtiÂvao kao što niÂje ni on meÂne.
   BiÂla je prva poÂloÂviÂca veÂljaÂ?e kad mi je stric reÂkao da moÂram odmah bježaÂti iz MosÂtaÂra. NetÂko ga je upoÂzoÂrio da kruži priÂ?a kaÂko se njeÂgov sin MiÂ?e vraÂtio iz AusÂtriÂje i kriÂje se kod kuÂ?e. Na lisÂti žeÂljeÂnih MiÂ?e je kod taÂdašÂnjih parÂtiÂzaÂna, a doÂjuÂ?eÂrašÂnjih ?eÂtniÂka, veÂoma viÂsoÂko koÂtiÂrao.
    NiÂje nam treÂbaÂlo dvaÂput reÂ?i. Iz mjesÂta smo zgraÂbiÂli puÂnom brziÂnom, saÂmo nam je ispod noÂgu frcaÂlo kaÂmeÂnje. KaÂko mi je striÂna AniÂca neÂkoÂliÂko daÂna raÂniÂje naÂpraÂviÂla opaÂnkeľopuÂtaÂre, bio sam laÂgan kao ptiÂca.
   U to vriÂjeÂme još je djeÂloÂvaÂlo drušÂtvo “NaÂpreÂdak”, smješteÂno na JeÂlaÂ?iÂ?eÂvom trgu, na najÂvišem kaÂtu zgraÂde GradÂske kaÂvaÂne. PreÂko neÂkih znaÂnaÂca bio sam, kao poÂtr?kaÂlo, ukljuÂ?en u rad.
   ?eÂtrdeÂset goÂdiÂna kaÂsniÂje bio sam u ToÂronÂtu, KaÂnaÂda, u poÂsjeÂtu kod roÂ?aÂka SlavÂka LaÂsiÂ?a koÂji je još neÂgdje peÂdeÂseÂtih goÂdiÂna poÂbjeÂgao iz mrske SrboÂslaÂviÂje. Tu sam upoÂznao mnoÂge diÂvne ljuÂde, koÂjiÂma je i saÂmi spoÂmen HrvatÂske naÂkon duÂgih deÂseÂtljeÂ?a emiÂgraÂciÂje puÂnio o?i suÂzaÂma.
Patagonia Theme designed by Wp Themes Planet and proudly powered by WordPress