O meni…

Rodio sam se potkraj prve polovice 20 stoljeća, točnije 25.06.1949. godine u Sarajevu i to slučajno. Majka je išla u posjetu baki po ocu, a ja bio nešto nestrpljiv. Pa su me onda tamo i krstili, po bakinoj je bilo: Dubravko… Lasić. Skratili me odma na Dubo. I ostalo… Eto, mogao bih tražiti i dvojno državljanstvo, ali ja sam sa Hrvatskim zadovoljan. I nebih drugo. Spadam u one koji ni u jedinstvo ni u BiH ne vjeruju.

Osnovna škola – u ta doba se znalo: djeca iz Grada 4 godine u školu Centar, pa 4 na Ploče… Gradsko sam dijete, iako “na kraj grada”, na vrh Buže, dakle pripadao sam pomalo Pelinama, pomalo Pločama, a svakako i Gradu. Na sredini između Pelina i Ploča za igru je bio prilično zapušteni park Tabor, pa Tenis, ali i predio ispod zidina, donje zidine ili predgrađe, sve od Tenisa pa do Pila. Raj za nas, jer tu nitko nije dolazio i mogli smo biti i kauboji i indijanci, ma i marsovci! A o opasnostima koje su tako visoko vrebale nije se puno mislilo, valjda smo se znali sami čuvati. Naravno i cijeli Grad je bio igraonica, nema ulice koju njesmo pasali… znala je balica iz škole po više ura hodit ulicama, otkrivat neke nove kantune! Kasnije i po zidinama, ma ne samo gori, nego i uđi u podzemlje na Minčeti, a iziđi poviše Pila!

Između Dominikanaca i Franjevaca izabrao sam ove druge, a misu se odgovaralo na latinskom! Zapravo povukao me prijatelj Ivo Beusan, stali smo u istoj kući, koji je već bio ministrant. Kad su me iz sakristije jednog dana nogirali odslužit «mladu misu», prvi put samoga, od treme sam sjeo skupa s knjigom… ali pomagao je velečasni i dobro je finulo! Bilo je i pohvala…

Onda srednja pomorska, sa divnim čovjekom “Tecom”, gospar Zlatko Tecilazić, legenda pomorske škole, koji mi je bio razrednik, pa malo u Split na studij, da bih shvatio da se u Gradu lakše “studira i živi”, pa makar i strojarstvo na višoj pomorskoj, tada nije bilo elektrotehnike. Ostale su divne uspomene na krasne profesure, koji su obilježili svoja doba! Da spomenem samo gospare i gospođe: Joza Surića, Nikolu Tomasa, Đina Lasića, doktora Rehaka, Etu Rehak… Pripremali su nas i za poziv i za život! Ostalo je u sjećanju i ono prkosno okupljanje na Stradunu na badnju večer… poslije kolende s Mihom iz “Maestrala” i Đurom iza grada.

Navegavanje me na prvome vijađu koštalo teškoga fortunala u Otrantu, (i za kapa je bio među najtežima) na putničkom brodu “Jedinstvo”, kada sam donio čvrstu odluku da mi je zauvijek dosta mora! A u ta doba bilo je lako naći posla, pa sam bio svašta: voditelj omladinske emisije na radiju, pomoćnik tonca u teatru, vazda ljeti u tonskoj ekipi na Igrama, pod vodstvom prerano otišlih legendi Tonka Kulušića i dragog kolege i prijatelja Pera Mrkušića. Provo sam biti i predstavnik Pan Adrie (prethodnica air Croatie) u doba kad je bio teški grijeh prtit se u JAT, (oliti Beograd) pa sam onda nekoliko godina “živio život” u Cavtatu kao DJ i barmen u Epidaurusu. Ludo i nezaboravno doba! A onda u Atlas, na radio komunikacijama, (“centrala , javi se…”) kasnije kao šef  servisa za radio stanice “Storno”, pa “vođenje” tehnike u Operativno Informativnom Centru, pa u RTZ tehničar na odašiljaču na Srđu. Jedanaest godina, do rata. Poslije rata, ni otpremnine, ni akcija, ni hvala… Ništa, čak ni čuš tovare. “Pravi” ljudi ti svi koji su 91 preko mene komunicirali i bio sam im potreban. Nisu mi dali ni zatraženi neplaćeni odmor za liječenje, a ni bolovanje nisam otvorio… E, pamet je lijepo blago, mogao sam barem malo invalidnine skrpit!

U ratu sam odmah nastradao, šesti dan, ali uz sve rane, opekline desne ruke 2 i 3 stupnja, dao sam svoj doprinos točno do kraja 91. i onda su me kolege potjerali na liječenje… pa se produžilo. Imao sam sve dozvole za odlazak iz Grada već u listopadu, ali srce nije dalo, dok sam mislio da sam koristan, ostao sam. Iako nisam puno mogao raditi samo jednom rukom, ali pisati na tipkovnici sam mogao.

Nakon rata postao sam “sam svoj majstor”, davna želja i uspješno položen ispit “malog poduzetnika”. Što bi značilo: propali nismo, a imamo nešto više nego na početku… period sa najviše rada, nekoliko godina samo za hranu i režije, (dobro i otplatu poslovnog prostora) ali raditi za sebe je ipak nešto posve drugo! I pravedno, koliko i kako radiš i ulažeš, tako ti se vraća. I tako do mirovine, koja je isto što i prije: isti posao, rad, jer od 1.700 kn + 200 dodatka se ne preživljava! Pa ni uz (Gradski) dodatak od 300 kn. Guramo dalje, samo sa malo više godina… pa dok ide.

Ratna događanja opisana su slikom i tekstom na ovome blogu!

Comments are closed.