Dan neovisnosti

I tako smo se razdružili s njima, a oni navališe “da nas udruže”. Ali nije išlo. Toliko o današnjem danu. Dovoljno je.

A kad pogledam, eto tri godine sam bio aut. Ali, slike su tu, dnevnici su tu. Poneka slika je nestala, ali potrudit ću se naći ih. Nešto me omela bolest, nešto jedan novi “poslić”, Facebook grupa “Dubrovnik nekad i sad”, puno starih slika Dubrovnika i okolice. I puno vremena za “popravak ” tih starih negativa, vrijeme je nažalost pokazalo “zub vremena”. 

 

Idu dani…

E, da, prolaze dani, tjedni, mjeseci i godine… Život svašta donosi. Admin je Bogu hvala živ, pa upućuje svoju zahvalnost transplantacijskom timu kliničke bolnice Merkur u Zagrebu. Zahvalan sam im beskrajno, vratili su me sa “one” crte natrag u život! Naučio sam i koliko je ta crta tanka. Danas sve štima, a sutra – uspavaju te i poprave kvar, za koji nisi niti znao da postoji! I eto me, ko novi sam, nakon 3 mjeseca i 25 dana!

Idu dani

idu godine. Blog se vrti i tu je, ali ima nekih problema, nestao je dio slika. Pa se izgubio (zapisani) password, što je admin hostinga riješio.

Ali barem sada znam što treba popraviti…

Sveti Nikola

I eto nam još jednom svetog Nikole, sa šibom, ugljenom i darovima. One 1991 na svetog Nikolu darivali su nas Bizantinci darovima, slali su ih sa Osojnika, Žarkovice, sa topovnjače itd, bili su explozivni, praskavi i nadasve – smrtonosni. Ko da ih je sam vrag tog dana obuzeo, sipali su na nas oganj, čelik i olovo… A meni se nije sklanjalo, “puko mi film”… Sjedao sam prilično gladan u boravku i mislio: pa ako će baš po meni, a neka ide u neku stvar, jer i tako su nam od života učinili cirkus i to onaj u kojemu se i živi i umire. Zavisi samo od nišana na bacaču ili topu. I prošlo je i to, a zidine su još stajale oko Grada, stajao je Revelin, Minčeta, Lovrijenac, Sveti Ivan… Sve je stajalo, mada su se zbilja trudili da sve satru i da nas zatru. I nisu uspjeli… i nikad neće!! Ako su ondašnji branitelji ostarili, doći će novi, mlađi, poučeni domovinskim ratom, ali ovaj put sa dovoljno oružja i streljiva u rukama. Pa neka se usude letjeti ili broditi – neće dugo!! S neba na zemlju, a sa površine na dno!

Svim braniteljima koji su svoje živote utkali u tkivo zidina, neka je laka zemlja Hrvatska.

 

Prolaze godine…

01.10.1991. jutro, napali su Dubrovnik.

01.10.2015. u isto vrijeme sjećam se tog čina u koji sam bio prisiljen povjerovati, do tog momenta sam još bio naivac koji je mislio da je tako nešto nemoguće. Podcijenio sam barbare s istoka… One iste koji i danas dižu glas i ponašaju se kao uvrijeđene primadone. Oni, osvajači, rušitelji, palitelji i razbojnici. Ako i nisu svi, dosta ih je bilo koji su došli s tim ciljem, nebi li tako oteli naše.

Hvala svima koji su pali u obrani domovine. To su oni pravi branitelji, ti spadaju u onaj broj pravih. Slava im!

 

 

Svjetlo slobode!

Zoran Erceg:

Pitaju me neki u komentarima di sam bio na današnji dan prije 22 godine. Znam, sićan se di sam bio na današnji dan 1992 godine.

Točno u ponoć upalili smo prvo svitlo na zamračenom Jadranu. Naime, zbog pomorske blokade od strane JNA svi svjetionici su bili pogašeni na hrvatskom Jadranu. U znak priznanja Hrvatske države od europskih zemalja, moja ekipa iz Odreda naoružanih brodova HRMa Dubrovnik i stari svjetioničar prebacili smo se na svjetionik sv. Andrija pokraj Dubrovnika. Akumulatorske baterije bile su prazne ali zahvaljujući očuvanosti i odličnom stanju starog mehanizma iz doba Austrougarske upalili smo svjetlo na svjetioniku točno u ponoć.

Kako je neprijateljska vojska imala optičku vidljivost iz nedalekog Zatona očekivali smo da će za oni pucati po nama kada vide upaljeno svjetlo na svjetioniku.

Bilo je zanimljivo osjećati se kao glineni golub na streljani. Čekali smo par minuta na vrhu svjetionika a onda smo se počeli spuštati u podnožje.

Ukrcali smo se na glisere i vratili u Zapovjedništvo a da nije bilo vatrenog djelovanja.

Gušt je bio pokazati ponos.

Onako, iz dišpeta, smile emoticon prema njima a pred cijevima njihovih topova sa torpednih čamaca Jugoslavenske ratne mornarice usidrenih u uvali Zaton pokraj Dubrovnika.

—  osjećam se ponosno.

Slava im!

“Crni petak” dubrovački, 06.12.1991. dan kad se ginulo i kad su potpuno razulareni i bijesni četnici sasuli tone čelika na grad. Zato je to dan koji budi sjećanja i na rat i nevolje i na hrabre ljude koji su krenuli braniti grad. Slava svima koji su svoje živote utkali u slobodu Hrvatske!

CRNI PETAK

Njesam skoro godinu dana ništa postavio na blog… proletila godina, neznam kad i kako. I evo, došla zima, pa sam nastavio i čitam ovo što sam danas postavio – “Ratni dnevnik tete Anke”. I po tko zna koji put, nakon 23 godine, zazebe oko srca, zaboli opet sva ta neljudskost i divljaštvo te jugoarmade, tih četnika koji su se maskirali u sve i svašta. Pa ma gdje mi bili na nekim listama – opet živimo neusporedivo bolje od tih istočnih komšija! Kojima čak i braća Rusi zabiše kajlu u naftovod…

POPRAVLJENO

Uobičajeno – pojma nemam zašto su slike nestale, ali uz pomoć gosp Nikole Dupera koji je sugerirao gdje je kvar, vratio sam sve slike u albume.

KVAR!!

Ništa na internetu nije vječno… pokvario se Word Perfect po prvi put, tko zna zašto, ali ne isključujem zlonamjerni napad i sada nisu vidljive sve fotografije. Tu su, nisu nestale, samo je nešto sa putevima zbrljano, pa će trebati malo vremena dok to vratim. Ako netko dobro poznaje Word Perfect, pomoć je dobrodošla.

125.000!!

Već je preko 125.000 puta bila otvorena ova stranica i to u periodu od 2 godine i 10 mjeseci. I dok god ima netko tko će baciti pogled na sjećanja iz Domovinskog rata, ona će biti tu na internetu!

Iz “Mojih sjećanja” sa ovog bloga.

Autor: Dubo Lasić

I tako, ujutro 01.10.1991. godine doživjeli smo da su “braća” zaboravila bratstvo kojemu su pretpostavili ” jedinstvo”, pa su po svaku cijenu krenuli održati jedinstvo, bez obzira na to koliko “braće” je trebalo poubijati. Kada sam čuo rakete koje su uništavale Srđ, krenuo sam na rezervnu lokaciju u radio Dubrovnik, jer je nakon nestanka struje bilo prilično teško uspostaviti vezu. Uspio sam i krenula je prva ratna poruka prema Zagrebu: “napadnuti smo”. Za dobro jutro sa topovnjače su vježbali gađanje, sa priličnim podbačajem, pa su tukli Srđ ispod tvrđave, ali naučili smo kako to zvuči.

Read more »

Početak

Počelo je to prije, ali nama su se pojavili, doletjeli avionima 01.10. rušeći sve što nam je trebalo, od trafo stanice pa dalje. Peta kolona im je javila točne podatke gdje je koji kabel na stupu TV odašiljača, gdje je koji prozor na zgradi PTT-a, pa nisu potrošili puno raketa… I krenuli su tog dana i na dubrovačkom području u tu bezglavu avanturu, koju su platili tijelima koja su vraćali na istok u kutijama, ali i današnjim položajem: preko Drine, u tri… Pa kako su sadili, tako su i požnjeli, od velike nastala je mala, mizerna. Puno zinuli, pa izjeli… Sliku sam snimio nakon prvog udara u odašiljače na Srđu.

 

Srđ, prvi udar

U ranu zoru, zoru…

E. stvarno dani lete, ali… malo sam se ulijenio, a više je u pitanju sve teža borba za malo dopuniti mirovinu, jer ni sa dvije (4.400) se ne živi baš nešto… A uz sve što nam ministar od financija sprema, sve me je više strah, pitam se treba li početi učiti pasti travu?? A napravio sam samo dio posla, dosta toga bi još trebalo izvaditi iz filmova, pa pretvoriti u slike. Ali ponukalo me nešto da se malo akriviram:

Read more »

120.000

Eto, bilo je 120.000 otvaranja od početka 2010 da početka srpnja 2013.