Album sam postavio u rubriku “Bleiburg i Križni put”. Za početak sam odabrao fotograije koje smo moj pok.otac i ja snimili na Bleiburškom polju, 1986 godine. Evo jedne:

In memoriam – povodom dvadesete obljetnice pogibije prvog dubrovačkog branitelja ŠEREN ĆATOVIĆ (20. IX. 1955. – 25. IX. 1991.)

S tim idejnim skicama iz Sekretarijata su kontaktirali TUP koji je jedini imao strojeve za proizvodnju eksplozivnih naprava. Uz direktora Ivana Vukića, u proizvodnji se najviše angažirao baš inženjer Šeren Ćatović. On je izradio planove te je u srpnju 1991. pokrenuta proizvodnja četiri minsko – eksplozivna sredstva: dvije vrste ručnih bombi – RB 1 i RB 2 (poznate kao „Tupovke“) te dvije vrste mina usmjerenog djelovanja za zaprečivanje prostora – M 1 tzv. „Prasica“ namijenjena za uništavanje žive sile i tehnike i M 2 protupješačka mina za uništavanju žive sile, koja je zbog specifičkog izgleda prozvana „Televizija“.

U Tehničkoj radionici TUP-u su izrađivani poluproizvodi – metalna kućišta za sve bombe i mine, dok ih je eksplozivom punio i upaljače postavljao poseban tim u Radionici za delaboraciju i elaboraciju mina tj. za proizvodnju i punjenje minsko – eksplozivnih sredstava, koji su 2. rujna 1991. osnovali Šeren Ćatović, kao glavni inženjer, i Aljoša Nikolić kao pirotehničar – instruktor. Prema dostupnoj građi u TUP-u i radionici za mine proizvedeno je do kraja 1991. godine 100 komada „Televizija“, dok za druge proizvode nisu poznati podaci.

Prilikom probe prvih proizvoda 25. rujna 1991. u kamenolomu „Mironja – Rudine“, kod sela Visočani u Dubrovačkom primorju, poginuo je inžinjer Ćatović. Naime on je osobno isprobao ručnu bombu koju je projektirao. Čini se da je netko u proizvodnji greškom stavio trenutni upaljač, te se bomba aktivirala odmah po udaru u kamen, eksplodiravši mu u ruci. Od eksplozivnih povreda uskoro je preminuo. Tako je inžinjer Šeren Ćatović postao prvi branitelj koji je dao svoj život za slobodu Dubrovnika. I nakon 25. rujna nastavila se proizvodnja eksplozivnih naprava u TUP-u, no zbog njegove smrti dubrovački branitelji su tijekom borbe s JNA izbjegavali koristiti „Tupovke“. Zato su drugi proizvodi koje je osmislio inženjer Ćatović, posebice “Televizije”, dali ogroman doprinos u obrani hrvatskog juga.

KRAJ

Dr. sc. Jakša Raguž

Hrvatski institut za povijest

In memoriam – povodom dvadesete obljetnice pogibije prvog dubrovačkog branitelja

ŠEREN ĆATOVIĆ    (20. IX. 1955. – 25. IX. 1991.)

             Dolazak jesenskih dana u Dubrovčanima svake godine budi tužna sjećanja na rujan 1991. i početak preteških dana, mjeseci i godina srpsko-crnogorske agresije u kojoj je poginulo oko 500 branitelja i civila, kako onih s šireg dubrovačkog područja, tako i iz drugih dijelova Hrvatske, BiH ali i iz drugih država svijeta. Prvi u tom tragičnom nizu koji je položio život za slobodu hrvatskog juga je naš sugrađanin Šeren Ćatović.

            Šeren se rodio 20. rujna 1955. u Trebinju od oca Ismeta i majke Safije. Do početka Domovinskog rata je kao inžinjer strojarstva radio u Tvornici ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) „Nikola Mašanović“ u Dubrovniku, na mjestu glavnog inženjera. Sa suprugom Edinom živio je u Dubrovniku, u Liechsteinovoj ulici.

            U obrambene pripreme se uključio 16. svibnja 1991. kada su ga ispred općinskog Sekretarijata za narodnu obranu pozvali sekretar Miljenko Bratoš i Aljoša Nikolić. Sekretarijat je nastojao u Dubrovniku pokrenuti proizvodnju obrambenih sredstava. Naime najveći problem s kojim su se 1991. godine suočile dubrovačke obrambene strukture bio je nedostatak oružja i općenito oružanih tehničkih sredstava. U općini Dubrovnik nije bilo vojnih objekata iz kojih bi ih se moglo uzeti (vojarni JNA nije bilo, a skladište dubrovačke Teritorijalne obrane se nalazilo u okolici Trebinja!). Kako su druga hrvatska bojišta imala prioritet, malo toga se moglo dobiti iz Zagreba, Splita ili Ploča. Stoga je odlučeno da se pokrene vlastita proizvodnja oružja i vojne opreme i to kroz okupljanje pojedinaca voljnih uključiti se u obranu domovine, a dovoljno tehnički obrazovanih da se mogu prihvatiti zadatka izrade eksplozivnih sredstava, oružja i oruđa. Šeren Ćatović je bio bio baš takav. Iako po nacionalnosti Musliman/Bošnjak, bio je istinski domoljub pripravan staviti se u službu obrane Hrvatske.

            Tako se pristupilo izradi eksplozivnih naprava i to od eksplozivnih sredstava zaostalih u dubrovačkom podmorju iz Drugog svjetskog rata. Povlačeći se iz Dubrovnika 1944. godine postrojbe njemačkog Wehrmacht su u more pobacale desetine tona granata i mina. Sekretar Bratoš je angažirao instruktora ronjenja i pirotehničara – specijalistu za minsko-eksplozivna sredstva Aljošu Nikolića da okupi tim ronilaca i s njima izvadi što više tih mina i granata. Vađenje iz podmorja Gruža, Lokruma i Lopuda je počelo u svibnju 1991. Istovremeno Nikolić je, uvažavajući sirovine koje se imalo (izronjene mine i građevinski eksploziv „Vitezit“ koji se dobilo od hrvatskih struktura iz Srednje Bosne), osmislio više rješenja za proizvodnju bombi, protutenkovskih i protupješačkih mina.

            NASTAVLJA SE

izjave Bara Asanovića, od 18. svibnja 1992. godine II dio

Već u momentu parkiranja ove „Škode“ nadolazilo je jedno vozilo iz pravca grada marke VW „Golf“, bijele boje, dosta brzo, koje je imalo upaljena svjetla, koje se nije na pokazivanje od strane vojnika sa desne strane zaustavilo, već samo pomalo smanjivalo brzinu dok se nije našlo u razini vojnika lijevo i vojnika desno. Došavši u tu razinu vozač „Golfa“ je nastavio, nezaustavljajući se i povećavajući brzinu, kretati u pravcu hotela „Belvedere“ odnosno „Argentina“ – „Excelsior“. U istom momentu povećanjem brzine od strane vozača „Golfa“, vojnik sa lijeve strane Škobalj Džemal je počeo da viče „Stoj, Stani“ a kako je ovaj vozač nastavio kretanje Škobalj je kleknuo na asfalt i sa automatskom puškom počeo pucati u dno automobila. Mislim dno automobila iz razloga što je automat bio u položaju takvom u rukama Škobalja da je cijev išla u pravcu donjeg dijela automobila. Nakon toga je uslijedio rafal, a odmah zatim i zaustavljanje „Golfa“.

Po ispaljivanju, a nakon zaustavljanja „Golfa“ Škobalj je pritrčao do automobila, otvorio vrata vozača, glasno govoreći „pogodio sam svog zapovjednika“, točno se riječi ne sjećam, da li je rekao pogodio ili ubio. Škobalj je zatim pozvao mene, pa sam ja pritrčao automobilu, kako bi pomogao da izvučemo povrijeđenog iz istog.

Ja sam u vozaču prepoznao Bratoš Miljenka kojega osobno znam iz viđenja, ali nisam imao nikad sa njime bilo kakove razgovore ili kontakte. Znao sam da je načelnik SNO-e SO Dubrovnik. Kad sam pomagao, nakon poziva Džemala, vađenje iz automobila pok. Bratoša, Bratoš je bio naslonjen na sjedište, ruku spuštenih uz tijelo i glavom malo pognutom naprijed od naslona glave. Isti je bio obučen u maskirnu uniformu. Na desnom sjedištu, sjedištu suvozača, nije se nitko nalazio niti je što bilo, a koliko sam vidio, jer je bio mrak, i jedino svjetlo bilo je svjetlo automobila koje se pali otvaranjem vrata vozača ili pak suvozača, dok je na zadnjem sjedištu bio „šat – gan“. Za pasom na kaišu pok. Bratoš je imao u futroli pištolj „Zbrojevku“, a pozadi na polici ispod zadnjeg vjetrobranskog stakla bili neki dokumenti. Mjesto gdje je bio ranjen nisam mogao vidjeti, a zbog brzine, mraka, i pokušaja da što prije dođem do bolnice, nisam se zagledavao gdje bi mogao biti ranjen pok. Bratoš. Odmah sam otišao do svog automobila na parkiralištu, koje je od mjesta zaustavljanja „Golfa“ Bratoša bio udaljen 50 metara, stavio sam ga u položaj ležeći sjedište suvozača kod mene, ispravljam se, preklopio sam naprijed sjedište suvozača prema prednjem vjetrobranskom staklu i uz pomoć Škobalja, Sertića, Medija i mog sina smjestio na zadnje sjedište pok. Bratoša, stavljajući mu noge na preklopljeno sjedište suvozača. U tom položaju pok. Bratoš je ležao na svojoj lijevoj strani gdje se rukom držao, a isti je ruku držao na desnoj strani u predjelu stomaka. Odmah sam krenuo sa pok. Bratošem prema bolnici „Sv. Vlaho“ na Medarevu, dok su moj sin i Medi Tonći ostali da me čekaju skupa sa Škobljom i Sertić Ninoslavom.

Tokom puta mi je pok. Bratoš rekao: „Vidiš, ja izdao zapovjed, pa me moji ubili“. Ja sam mu na ovo njegovo kroz razgovor, koji je trajao sve do 20 metara ispred bolnice, rekao: „dobro, kako se niste zaustavili kad su vas zaustavljali“. Pok. Bratoš je nešto rekao u smislu „ne znam ni sam“. Dolaskom u bolnicu ja sam izašao iz automobila i tražio pomoć prema prijemnoj ambulanti, nakon čega su odmah sa nosilima, kolicima izašla dva medicinska brata iz bolnice, koji su skupa sa mnom na kolica postavili pok. Bratoša. U prijemnoj sam se kratko zadržao dok sam pomogao staviti na stol pok. Bratoša, a zatim sam se vratio do automobila kako bi otišao po sina i Tonća Medija, da bi otišao na spavanje. Dolaskom u automobili primjetio sam na podu između prednjih sjedala i zadnjeg sjedišta pištolj marke „Zbrojevka“ ČZ, kojega sam vidio na pasu kod pok. Bratoša. Ovaj pištolj je izgledao kao ČZ i nisam siguran sto posto da je to bila ČZ ali je oblik sličan istoj. Dolaskom na parkiralište gdje sam ostavio sina i Medi Tonća ja sam navedeni pištolj predao – stavio na sjedište zadnje automobila u kojem se kretao pok. Bratoš gdje se nalazio i „šat – gan“. Ovo stavljanje pištolja vidio je moj sin i Medi Tonći, kao i Škobalj i Sertić, time što sam Škobalju napomenuo da ništa ne diraju do dolaska policije, odnosno ekipe koja će izvršiti uviđaj. Nakon toga ja sam još nadodao Škobalju i Sertiću da ako bude kakvih nejasnoća glede samog događaja oko ranjavanja bratoša, da me mogu pronaći preko Čengije Eduarda. Istom zatim skupa sa sinom i Tonćom ja sam otišao spavati. Više nemam što izjaviti, a sve što sam izjavio je istina.

 KRAJ SERIJE

3. Zapisnik Policijske uprave Dubrovnik o uzimanju izjave Bara Asanovića, od 18. svibnja 1992. godine    I dio

 Poznato mi je zbog čega sam pozvan da dam izjavu nakon obavljanja informativnog razgovora u svezi sa događajem kada je smrtno stradao Bratoš Miljenko iz Dubrovnika, i u svezi sa navedenim događajem mogu izjaviti sljedeće. Već od početka rata, točnije od rujna mjeseca 1991. god. skupa sa svojim mještanima na Gornjem Brgatu dobrovoljno sam se angažirao u obrani mjesta i područja na kojemu sam stanovao. Iz tog vremena upoznao sam i zapovjednika koji je imao položaje na Gornjem Brgatu, Dupcu i granici prema Ivanici, Čengija Eduarda, kao i Škobalj Džemala koji je također bio na tim položajima. Padom G. Brgata, Bosanke i Žarkovice ja sam skupa sa svojom porodicom, sinom Matkom, kao i sa Medi Tonćom došao u Grad kako bi se organizirano uključio u obranu Grada, isto kao dobrovoljac.

Dana 25. 10. 1991. godine u svezi sa pristupanjem obrani Grada ja sam u večernjim satima oko 21 sat ili nešto ranije sa svojim automobilom marke VW „Golf“ boje cigle, reg. oznaka DU 286 – 95, skupa sa svojim sinom Matkom i Medi Tonćom pošao na predio naše obrane „Orkanski visovi“ kako bi pronašao Čengija Eduarda i dogovorio sa njim gdje ću ja, Tonći i moj sin biti organizirani u obrani grada, obzirom da nitko od nas nije pripadao niti jednoj organiziranoj formaciji vojske u gradu, točnije mi smo bili dobrovoljci i kao takvi smo i ostali nakon povlačenja sa Brgata. Sa zapovjednikom obrane na „Orkanskim visovima“ Čengija Eduardom ja sam se pred odlazak kod njega sa istim dogovorio da ću doći kod njega što sam tada i učinio. Dolaskom na taj položaj, gdje je Čengija bio, zaustavio sam automobil i otišao sa njim razgovarati, dok su moj sin Matko i Tonći ostali mene čekati u automobilu, kojeg sam parkirao nedaleko od kuće u ulici Bruna Bušića, nedaleko od kuće u kojoj je bio Čengija.

Nakon obavljenog razgovora sa Čengijom ja sam se vratio u automobil i zatim se uputio u pravcu ulice Petra Krešimira IV., kako bi otišli na spavanje kod mog zeta Guca Stijepa, gdje smo svo troje spavali. Dolaskom na raskrižje kojim se ide prema hotelu „Belvedere“ i hotelu „Argentina“ – „Excelsior“ te Žarkovicu – Bosanku, primjetio sam da su na putu – raskrižju dvije uniformirane osobe postavljene tako da je jedan bio na putu Petra Krešimira IV. sa desne strane gledajući iz pravca grada, a drugi na spoju ul. Petra Krešimira IV. i starog puta za izlazak na magistralu prema Žarkovici na lijevoj strani. Uz ovo raskrižje nalazi se i proširenje sa lijeve strane gledano iz pravca grada na kojem je bilo nekoliko vozila koje marke ja nisam mogao razaznati iz razloga što sam vozio pod pozicionim svjetlima, a već u to vrijeme nije bilo ulične rasvjete. Dolaskom do ovog mjesta kojeg sam opisao, uniformirana osoba sa desne strane koja se nalazila na cesti zaustavio nas je i sa rukom pokazivao smijer upućivanja na parkiralište, što sam ja poslušao i zatim parkirao automobil na parkiralište. U momentu zaustavljanja, što mi je promaklo, pristupio mi je sa moje strane, jer sam ja vozio, Džemal Škobalj kojeg poznajem još sa Brgata, pitajući me ko sam i gdje idem, te odakle dolazim. Ja sam mu rekao da dolazim sa sastanka sa Čengijom, te da idem skupa sa sinom i Tonćom spavati kod svog zeta. Po zaustavljanju na parkiralištu svo troje smo izašli iz automobila ostavši kraj istog. U tom momentu, ne znam točno koliko je bilo sati, ali negdje poslije 21 sat iz pravca grada dolazilo je jedno vozilo za koje mislim da se radilo o vozilu marke „Škoda“ kojega su na isti način zaustavili obadvoje pripadnika HV, naredivši istom parkiranje kod mene na parkiralištu lijevo.

NASTAVLJA SE

2. Zapisnik Okružnog suda u Dubrovniku o ispitivanju svjedoka Ninoslava Sertića, od 27. listopada 1991. godine

             U svojstvu pripadnika rezervnog sastava MUP-a PU Dubrovnik ja sam pripadnik jedinice koja je sa položaja došla u grad Dubrovnik sa zadatkom da kontrolira određeni dio Ploča. Dana 25. listopada ove godine ja sam od svog zapovjednika, a zajedno sa Džemalom Škobalj dobio zadatak, a prema rasporedu stražarskih mjesta, imajući pri tom u vidu vojnu proceduru i zakone koji vladaju u ratnim uvjetima, kao i policijski sat koji je na snazi u gradu Dubrovniku, da kontroliramo odnosno vršimo kontrolu prometa na putu Petra Krešimira IV., na križanju puteva u pravcu izlaska na JTC i u pravcu hotela „Belvedere“. Naš zadatak, o kojemu ja se sada ne bi mogao detaljno izjašnjavati zbog ratnih prilika i vojne tajne, je bio da vraćamo sva vozila koja bi se putem Petra Krešimira IV. kretala u navedenim pravcima a to radi sigurnosti ovog dijela grada Dubrovnika. I ja i Džemal Škobalj bili smo naoružani s tim što sam ja imao mađarski kalašnjikov a Džemal Škobalj sa puškomitraljezom cal. 7,62, s tim što smo imali i radio – stanicu da bi bili stalno u kontaktu sa svojim predpostavljenim radi svih konzultacija. Naša smjena na odnosnom stražarskom mjestu je bila od 20,00 do 24,00 sata a koliko je meni poznato u gradu Dubrovniku odnosnog dana policijski sat je nastupao sa samim sumrakom.

            Negdje iza 21,00 sat mi smo u kratkom razdoblju vršili kontrolu tri osobna vozila, a radilo se o vozilima marke „Golf“, marke „Renault 5“ i „Zastava 850“. Po dogovorenoj proceduri kontrole tih vozila je vršena na način da bi ja ta vozila skrenuo na jedno proširenje koje se nalazilo sa lijeve strane puta Petra Krešimira IV. dok bi Džemal Škobalj stajao sa strane vršeći kontrolu puta, i imajući nadzor nadamnom prilikom vršenja kontrole vozila. Nakon što sam izvršio kontrolu i vozača i putnika u automobilu marke „Golf“ ja sam pristupio kontroli dokumenata i automobila u onom osobnom automobilu marke „Renault 5“, a tada sam čuo, odnosno vidio da mi Džemal Škobalj dava znak rukom da iz pravca vatrogasaca nailazi još jedno vozilo. Napominjem da je tada već bio mrak i da su se vozila kretala bez svjetala zbog zamračenja.

Na uobičajen način ja sam tom vozilu dao znak rukom da skrene na ono proširenje s lijeve strane puta a vidio sam da i Džemal vozaču tog vozila rukom dava znak da skrene i zaustavi se na proširenju s lijeve strane puta. Koliko se ja sad mogu sjetiti ja sam se tada nalazio na asfaltnom kolniku onog puta na dijelu na kojemu je bila iscrtana horizontalna signalizacija u obliku onih bjelih strjelica koje su označavale obavezan smjer kretanja vozača. Ono nailazeće vozilo išlo je primjerenom brzinom u danim uvjetima, odnosno polako, i ja sam zbog toga imao dojam da će se to vozilo na naše znakove zaustaviti i postupati u skladu sa našim uputama i signalizacijom koje smo ja i Džemal vršili rukama da vozilo skrene na ono proširenje.

Međutim, odjetnom to vozilo se počelo naglo ubrzano kretati, tj.vozač tog vozila je naglo dao gas prema naprijed. Ja sam odmah počeo vikati i to više puta „Stoj, stani“ a ujedno sam mahao i rukama davajući znak vozaču tog vozila da se zaustavi. Siguran sam da je vozač tog vozila mogao primjetiti i mene i Džemala jer je prošao mimo mene na udaljenosti od niti jednog metra. U tom trenutku ja sam se nalazio na kolničkoj traci na kojoj se nalazila horizontalna signalizacija u obliku bijele strjelice koja je pokazivala obavezan smjer kretanja vozila u pravcu hotela „Belvedere“ s tim što sam se nalazio u blizini središnje linije i one bjele strjelice, dok se Džemal nalazio na istoj kolničkoj traci ali uz desni rub te trake u blizini one zaštitne željezne ograde, može se reći nasuprot meni. Kada je ono vozilo prošlo mimo nas na prije opisan način ja sam čuo rafal a tada se ono vozilo nalazilo na samom križanju tj. na onom mjestu gdje se jedan kolnički odvaja u pravcu JTC, a drugi u pravcu hotela „Belvedere“, potrčao sam prema vozilu, auto se zaustavilo, ali je bilo pod punim gasom a ja sam otvorio naglo vrata vozača spreman na eventualni otpor vozača. Upalila su se svjetla od vozila u autu i to ona unutrašnja svjetla koja se pale otvaranjem vrata, i tada sam ugledao jednu mušku osobu obučenu u maskirno odjelo. Ta osoba je imala desnu ruku u blizini onog sjedišta za suvozača na kojemu se nalazila automatska sačmarica „Šat – gan“. Ta osoba mi je rekla: „Ja sam Miljenko Bratoš, sekretar Sekretarijata narodne obrane općine Dubrovnik“.

Odmah zatim ja sam radio vezom obavijestio svog predpostavljenog i dobio sam instrukciju da se isti odmah prebaci u MC Dubrovnik i ja i oni vozači koji su bili zaustavljeni na onom proširenju ovu osobu u onaj žuti „Golf“  koji ga je nakon toga prebacio u bolnicu. Radilo se o „Golfu“ koji je bio na onom proširenju sa lijeve strane kojim je upravljao neki Baro sa Brgata i nad kojim „Golfom“ smo mi već bili izvršili kontrolu. Prije toga, da bi onaj „Golf“ povrijeđenog mogao odvesti u MC Dubrovnik bilo je neophodno pomaknuti vozilo u kojem se nalazila osoba koja se meni predstavila kao Miljenko Bratoš pa smo mi to vozilo pomakli na ono proširenje, a ja sam tada vidio da se ona automatska sačmarica nalazi između prednjeg sjedišta sa cijevi uperenom u pravcu vrata od suvozača.

Kada se vozač onog „Golfa“ po imenu Baro vratio iz bolnice on je nama predao pištolj marke „Zastava“ duga devetka i rekao da je taj pištolj zatekao u svom automobilu i da je najvjerovatnije pripadao onoj povrijeđenoj osobi koju je vozio u bolnicu. Taj pištolj smo onda stavili u blizini one automatske sačmarice tj. u vozilo one osobe koja mi se predstavila kao Miljenko Bratoš a radilo se o vozilu marke „Golf“ bijele boje. Nakon toga ja sam nastavio sa vršenjem kontrole onog automobila marke „Renault 5“.

            Kategorički tvrdim da ja ni Džemal Škobalj odnosnog dana nismo uopće konzumirali alkohol jer to ni inače ne činimo a pogotovo u ovakvim prilikama.

            Na poseban upit svjedok iskazuje:

            Siguran sam da je vozač onog bijelog „Golfa“ koji mi se predstavio kao Miljenko Bratoš vidio da mu ja i Džemal davamo one znakove da zaustavi vozilo i skrene na ono proširenje sa lijeve strane puta jer smo i njegovo vozilo zaustavili na uobičajeni način tj. ja bih dijelom iskoračio ispred vozila davajući znakove vozaču što da radi.

To je sve što mogu da izjavim.

NASTAVLJA SE

Ulica Miljenka Bratoša

Na inicijativu brojnih braniteljskih udruga, a kao simbolični znak zahvale za sve što je učinio za obranu juga Hrvatske, Gradsko vijeće Dubrovnika je 29. siječnja 2008. donijelo odluku da se dio dotadašnjeg Šetališta kralja Zvonimira u Lapadu preimenuje u Ulicu Miljenka Bratoša. Razlog zašto je izabrana baš ta ulica je što je Bratoš tu stanovao, išao u Pomorsku školu, a u blizini je bilo i Zapovjedništvo obrane Dubrovnika.

Zapisnik o ispitivanju: 

1. Zapisnik Okružnog suda u Dubrovniku o ispitivanju okrivljenog Džemal Škobalja, od 27. listopada 1991. godine

Okrivljeniku se priopćava zbog čega se okrivljuje i koji osnovi sumnje stoje protiv njega, da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja, te da ima pravo uzeti branitelja koji može prisustvovati njegovom ispitivanju.

Razumio sam zašto se okrivljujem i koji osnovi sumnje stoje protiv mene. Želim iznijeti svoju obranu i odgovarati na postavljena pitanja a za sada se odričem prava na branitelje, te izjavljujem:

            Ja sam pripadnik rezervnog sastava MUP-a PU Dubrovnik, a nalazim se u jedinici koja je sa položaja došla u grad Dubrovnik i dobila zadatak da vrši kontrolu dijela Ploča. Od svog zapovjednika dana 25. listopada ove godine, zajedno sa Ninoslavom Sertić dobio sam zadatak da budem na stražarskom mjestu na putu Petra Krešimira IV., a na križanju puteva u pravcu izlaska na JTC i u pravcu hotela „Belvedere“ i to u periodu od 19,00 do 24,00 sata. Naš zadatak je bio da vršimo kontrolu vozila koja bi eventualno prolazila navedenim putem, a naređeno nam je da se ni jedno vozilo ne može propustiti bez da se prethodno izvrši kontrola osoba i dokumenata bez obzira da se u vozilu nalaze civilne osobe ili pripadnici oružanih snaga RH ili pripadnici PU Dubrovnik. Ja sam bio naoružan sa puškomitraljezom cal. 7,62 a Ninoslav Sertić sa automatskom puškom tj. mađarskim kalašnjikovim. Prema instrukcijama koje smo dobili policijski sat u gradu Dubrovniku a poglavito na odnosnom dijelu Ploče je nastupao čim se smrači.

            Vršeći navedeni zadatak ja sam se sa svojim naoružanjem nalazio uz zaštitnu željeznu ogradu tj. na samom desnom rubu kolnika kojim se promet odvija u pravcu hotela „Belvedere“ i gdje se na asfaltnoj podlozi nalazila ona strjelica bijele boje koja je kao horizontalna oznaka označavala obavezan pravac kretanja. Ninoslav se nalazio nasuprot meni sa zadatkom da zaustavlja nailazeća vozila i vrši prije navedenu kontrolu, a napominjem da je moj zadatak bio da ga štitim. Negdje iza 21,00 sat Ninoslav je vršio kontrolu zaustavljenih vozila koja se nalazila na onom proširenju s lijeve strane ceste, a koliko se ja sada sjećam radilo se o vozilima marke „Golf“, „Renault 5“ i „Zastava 8520“. Ponovno napominjem da dok je Ninoslav vršio kontrolu tih vozila a tada sam primjetio da iz pravca vatrogasaca nailazi jedno vozilo čini mi se ugašenih svjetala. O tome sam obavijestio Ninoslava i rekao mu da zaustavi to nailazeće vozilo, a on je onda izašao na kolnik s onog proširenja krećući se prema tom nailazećem vozilu, došao skoro do sredine kolnika, podigao ruku u zrak, i s tom rukom počeo davati znakove vozaču tog vozila da se zaustavi i skrene u pravcu tog proširenja sa lijeve strane. Primjetio sam da je vozač tog vozila počeo kočiti a ja sam mu počeo prilaziti s njegove desne strane i dalje motreći na ona zaustavljena vozila nad kojima je Ninoslav vršio kontrolu. Čim sa se ja počeo približavati tom vozilu, vozač tog vozila je naglo dao gas i krenuo naprijed. Ninoslav je počeo vikati „Stoj, stoj“ i mahati rukama a i ja sam također počeo vikati „Stoj, stoj“ i rukama počeo davati znak da se zaustavi. I pored datih upozorenja vozač onog automobila je kretao naprijed pa sam ja u skladu sa ovlaštenjima i zadatkom kojega sam imao opalio jedan kratki rafal u pravcu stražnjeg dijela tog automobila. Kako se radilo o kratkom rafalu čini mi se da sam ispalio pet ili šest metaka. Nakon što sam ja ispalio kratki rafal, auto je naglo stalo, čini mi se da je vozač zakočio. Vidio sam da je Ninoslav potrčao prema tom vozilu, a ja sam i dalje ostao na mjestu sa kojega sam pucao vršeći zaštitu Ninoslava zbog preostalih ljudi i vozila.

            Na poseban upit okrivljeni iskazuje:

            Ja rijetko kada u životu konzumiram alkohol, a alkohol uopće nisam konzumirao odnosnog dana. Ja ne bi sada želio govoriti o tome što sam ja proživio sve na frontu u posljednih dvadesetak dana, ali za sebe tvrdim da sam ja u potpunosti zadržao svoju psihičku stabilnost i ponovno ističem da sam kritične zgode postupao u skladu sa dobivenim zadatkom.

            To bi bilo sve što što bi za sada imao iznijeti u svoju obranu.

 „… Svi smo mi bili dosta nervozni i iznureni, šutjeli smo. Netko od nas je šetao po prostoriji a netko je sjedio. Ja sam imao automatsku pušku tipa „Kalašnjikov“ i tu sam pušku odložio na onaj stol a siguran sam da je puška bila zakočena jer sam ja tu naviku stekao od prvog dana rata. Čini mi se da je za stolom sjedio pok. Mehić Salih, a kao što sam već rekao svak od nas je vodio svoju brigu pa nismo obraćali pažnju jedan na drugog. Odjednom ja sam čuo da je Mehić Salih počeo nešto govoriti a i psovao je koliko sam ja uspio razumjeti, bio je razočaran što smo se povukli s Bosanke tj. nije bio zadovoljan što smo napustili položaj. Kada sam se okrenuo u njegovom pravcu u onom polumraku ja sam vidio da on u rukama onaj moj automat a da se usta cijevi nalaze u njegovim ustima. Čuo sam kad je je otprilike rekao „Pucat ću, ubijte me“. Ja sam odmah rekao da ostavi pušku, da što radi i htio sam mu oduzeti pušku. Međutim, u trenutku kada sam ja uhvatio zadnji dio puške došlo je do ispaljivanja metka. Ja se sada doista ne mogu izjasniti da li je u tom trenutku pok. Mehić Salih držao ruku na obaraču a ne mogu se izjasniti i o tome za koji točno dio puške sam ja stavio svoju ruku da bi je istrgnuo od pok. Mehića. Ponovo ističem da se to dogodilo momentalno, da je prostorija bila zamračena i da je u njoj bila slaba vidljivost i da smo svi mi bili već potreseni zbog povlačenja sa Bosanke. Jako mi je žao što je došlo do ovoga i za mene nema veće kazne od smrti pok. Salih Mehića pa još jednom ponavljam da je on bio najbolji borac i da sam se ja s njim od prvog dana rata dobro slagao…“

 … i opet na slobodi

Policija je vrlo brzo došla na mjesto ubojstva i načinila uviđaj. Svjedok Antun Tomaš je policajcima ubistvo prikazao na vrlo sličan način kao i Škobalj u citiranom iskazu, potvrdivši da između Mehića i Škobalja nije bilo sukoba. Policija ni ovaj put nije Škobalja privela već je otišao na bojište. Tek tjedan dana iza toga, 15. studenog policija je uhitila Škobalja i pokrenula službenu proceduru – uzela službenu izjavu, Okružnom javnom tužiteljstvu podnijela krivičnu prijavu zbog ubojstva i privela ga istražnom sucu na Okružnom sudu. Međutim, nakon što ga je ispitao, istražni sudac je smatrajući da nema osnove za određivanje pritvora, Škobalja odmah pustio na slobodu. Ogorčen što je ubojica dvojice branitelja opet na slobodi zapovjednik obrane Dubrovnika pukovnik Nojko Marinović je načelniku PU Dubrovnik Đuri Kordi uputio protest zatraživši da se Škobalj zatvori i protiv njega pokrene pravosudni postupak. PU se ogradila od ovog slučaja odgovorivši da su oni svoj dio posla odradili, te da je vođenje krivičnog postupka u nadležnosti Okružnog javnog tužitelja. Glede pravosudnog postupka za ubojstvo Bratoša istražni sudac Okružnog suda Dubrovnik je 25. studenog 1991. Okružnom javnom tužilaštvu dostavilo zapisnik o očevidu, zapisnik o pregledu tijela pokojnika te zapisnike o ispitivanju Džemala Škobalja i Ninoslava Sertića. Na tome su privremeno stala oba pravosudno – istražna postupka.

 Pravosudni postupak

Početkom 1992. godine oformljeno je Vojno tužiteljstvo Split koje je u veljači u svoju nadležnost preuzelo oba slučaja jer je počinitelj smatran pripadnikom HV-a. Međutim prolazili su mjeseci a da istrage nisu nastavljane, što je posebice u slučaju Bratoša izazivalo nezadovoljstvo u Dubrovniku jer u javnosti nije bilo nikakvih službenih obavijesti. Stoga je 24. travnja 1992. dubrovačko Izvršno vijeće od Vojnog tužiteljstva Split zatražilo izvješće o rezultatima istrage o pogibiji Bratoša, pozivajući se na to da je on bio njihov član. Ovaj zahtjev je ponovno pokrenuo istragu tijekom koje je 1992. godine ispitan dio svjedoka, a od PU Dubrovnik zatraženo prikupljanje drugih relevatnih podataka. Nakon toga istraga je opet zastala. Tijekom idućih godina malo je novoga urađeno. Na kraju je na osnovu prikupljenih podataka zamjenik Vojnog istražnog odvjetnika 1994. godine procijenio da je pogibija Miljenka Bratoša bila nesretan slučaj u psihozi rata, te odlučio da se istraga okonča a spis stavi ad acta. Slično je prošla i istraga o pogibiji Saliha Mehića. Na kraju je Vojni sud u Splitu 1993. godine donio odluku o obustavi krivičnog postupka i to na osnovu Zakona o oprostu od djela počinjenih u ratu koji je u rujnu 1992. donio Sabor. Kako je ovaj događaj bio u uskoj vezi sa ratom potpadao je pod taj Zakon. U međuvremenu je Džemal Škobalj otišao i iz Dubrovnika i iz Hrvatske. Prema evidenciji ranjenika muslimanske vjere i bošnjačke nacionalnosti koji su liječeni u splitskoj bolnici Firule, a koje je objavio general Slobodan Praljak, Škobalj je 3. travnja 1992. bio ranjen kao pripadnik 116. brigade HV. U opasci stoji da je posjedovao i iskaznicu o pripadnosti HOS-u. Njegova daljnja sudbina nije poznata.