NextGEN Gallery Plugin Not found

Rat u Gradu http://www.rat-u-gradu.alat.hr Dubrovnik od 1. listopada 1991. do 16. rujna 1995. Fri, 26 May 2017 12:58:07 +0000 hr-HR hourly 1 https://wordpress.org/?v=4.7.5 Idu dani http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5619 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5619#respond Thu, 25 May 2017 15:39:16 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5619 idu godine. Blog se vrti i tu je, ali ima nekih problema, nestao je dio slika. Pa se izgubio (zapisani) password, što je admin hostinga riješio.

Ali barem sada znam što treba popraviti…

]]>
http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?feed=rss2&p=5619 0
Sveti Nikola http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5614 Sun, 06 Dec 2015 19:38:32 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5614 I eto nam još jednom svetog Nikole, sa šibom, ugljenom i darovima. One 1991 na svetog Nikolu darivali su nas Bizantinci darovima, slali su ih sa Osojnika, Žarkovice, sa topovnjače itd, bili su explozivni, praskavi i nadasve – smrtonosni. Ko da ih je sam vrag tog dana obuzeo, sipali su na nas oganj, čelik i olovo… A meni se nije sklanjalo, “puko mi film”… Sjedao sam prilično gladan u boravku i mislio: pa ako će baš po meni, a neka ide u neku stvar, jer i tako su nam od života učinili cirkus i to onaj u kojemu se i živi i umire. Zavisi samo od nišana na bacaču ili topu. I prošlo je i to, a zidine su još stajale oko Grada, stajao je Revelin, Minčeta, Lovrijenac, Sveti Ivan… Sve je stajalo, mada su se zbilja trudili da sve satru i da nas zatru. I nisu uspjeli… i nikad neće!! Ako su ondašnji branitelji ostarili, doći će novi, mlađi, poučeni domovinskim ratom, ali ovaj put sa dovoljno oružja i streljiva u rukama. Pa neka se usude letjeti ili broditi – neće dugo!! S neba na zemlju, a sa površine na dno!

Svim braniteljima koji su svoje živote utkali u tkivo zidina, neka je laka zemlja Hrvatska.

 

]]>
Prolaze godine… http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5608 Thu, 01 Oct 2015 13:30:50 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5608 01.10.1991. jutro, napali su Dubrovnik.

01.10.2015. u isto vrijeme sjećam se tog čina u koji sam bio prisiljen povjerovati, do tog momenta sam još bio naivac koji je mislio da je tako nešto nemoguće. Podcijenio sam barbare s istoka… One iste koji i danas dižu glas i ponašaju se kao uvrijeđene primadone. Oni, osvajači, rušitelji, palitelji i razbojnici. Ako i nisu svi, dosta ih je bilo koji su došli s tim ciljem, nebi li tako oteli naše.

Hvala svima koji su pali u obrani domovine. To su oni pravi branitelji, ti spadaju u onaj broj pravih. Slava im!

 

 

]]>
Svjetlo slobode! http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5605 Tue, 03 Feb 2015 00:35:05 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5605 Zoran Erceg:

Pitaju me neki u komentarima di sam bio na današnji dan prije 22 godine. Znam, sićan se di sam bio na današnji dan 1992 godine.

Točno u ponoć upalili smo prvo svitlo na zamračenom Jadranu. Naime, zbog pomorske blokade od strane JNA svi svjetionici su bili pogašeni na hrvatskom Jadranu. U znak priznanja Hrvatske države od europskih zemalja, moja ekipa iz Odreda naoružanih brodova HRMa Dubrovnik i stari svjetioničar prebacili smo se na svjetionik sv. Andrija pokraj Dubrovnika. Akumulatorske baterije bile su prazne ali zahvaljujući očuvanosti i odličnom stanju starog mehanizma iz doba Austrougarske upalili smo svjetlo na svjetioniku točno u ponoć.

Kako je neprijateljska vojska imala optičku vidljivost iz nedalekog Zatona očekivali smo da će za oni pucati po nama kada vide upaljeno svjetlo na svjetioniku.

Bilo je zanimljivo osjećati se kao glineni golub na streljani. Čekali smo par minuta na vrhu svjetionika a onda smo se počeli spuštati u podnožje.

Ukrcali smo se na glisere i vratili u Zapovjedništvo a da nije bilo vatrenog djelovanja.

Gušt je bio pokazati ponos.

Onako, iz dišpeta, smile emoticon prema njima a pred cijevima njihovih topova sa torpednih čamaca Jugoslavenske ratne mornarice usidrenih u uvali Zaton pokraj Dubrovnika.

—  osjećam se ponosno.

]]>
Slava im! http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5540 Sat, 06 Dec 2014 04:04:59 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5540 “Crni petak” dubrovački, 06.12.1991. dan kad se ginulo i kad su potpuno razulareni i bijesni četnici sasuli tone čelika na grad. Zato je to dan koji budi sjećanja i na rat i nevolje i na hrabre ljude koji su krenuli braniti grad. Slava svima koji su svoje živote utkali u slobodu Hrvatske!

]]>
CRNI PETAK http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5538 Fri, 05 Dec 2014 20:06:27 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5538 Njesam skoro godinu dana ništa postavio na blog… proletila godina, neznam kad i kako. I evo, došla zima, pa sam nastavio i čitam ovo što sam danas postavio – “Ratni dnevnik tete Anke”. I po tko zna koji put, nakon 23 godine, zazebe oko srca, zaboli opet sva ta neljudskost i divljaštvo te jugoarmade, tih četnika koji su se maskirali u sve i svašta. Pa ma gdje mi bili na nekim listama – opet živimo neusporedivo bolje od tih istočnih komšija! Kojima čak i braća Rusi zabiše kajlu u naftovod…

]]>
Ratni dnevnik tete Anke 20 dio http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5533 Fri, 05 Dec 2014 19:55:45 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5533 10. studeni

Sinoć smo opet legli u robi oko ponoća. Jutros smo se za sreću ranije probudili, tako da sam do sedam sati uspjela donijeti more iz bazena za banju, a Pero nije dobio vodu za piće. Pomela sam i sobu, jer je bila puna stakla. Baš sam mela balkon kad je opet počelo, najprije po Srđu, vidjeli smo kako dimi, a odma i oko nas. Pobjegli smo u sklonište, a puca sve jače. Za doručak smo uzeli samo kruh i margarin, iako je kuhan i čaj. Gledamo što prije pobjeći iz restorana. Za objed sam skuhala juhu, pa nam je dobrodošla. U međuvremenu su još neke granate pogodile naš hotel. Jutros sam saznala da je naša vojska na Žarkovici ubila nekoliko jugoslavenskih vojnika, pa se oni osvećuju nama. U skloništu smo, ništa ne znamo jer ne radi radio “Dubrovnik”. Ljudi su rekli da u Gružu nešto gori. Jutros smo u sklopu skloništa ispraznili i očistili još jednu sobu jer nam je jako tijesno. Djeci je užasno, a nije lako ni roditeljima. Čuli smo da jučer i danas ima ranjenih i poginulih. Danas preko radio Zagreba pozivaju sve vojne obveznike u Gradu da se hitno jave. Hrvatske pjesmice pjevaju samo mala djeca. U budućnosti ne vidimo ništa dobro. Pero je jutros skoknuo do auta. Samo je jedno staklo razbijeno.

11. studeni

Auto nam još nije izgorjelo. Jučer popodne je oko nas jako tutnjalo. Malo me manje strah nego predhodnih dana. Možda na prazan želudac lijekovi bolje djeluju. Za objed smo imali samo sendvić, i to pola fjelice mortadele između kruha. Dobro je dok ima kruha. To se sve podijelilo za pola sata, jer treba riskirati život za to podijeliti, a i za poći uzeti. Sinoć smo slušali na radio “Zagreb” da je na hotel “Plakir” u toku dana palo oko 100 granata. Neobično je to što mi ponekad u veče vidimo da su neke sobe osvijetljene, a u našem hotelu nas upozoravaju da nam je život u opasnosti, ako nam se vidi i tračak svijetla kroz prozor. Jučer je granatiran i stari Grad: na Široku ulicu, tvrđavu “Minčeta”, po sv. Jakovu, hotel “Belvedere” gori, a radio Zagreb u vijestima izvještava da se vode ulične borbe na rubnim djelovima Grada. To mi ne vjerujemo, ali možda je to na Bosanci, gdje se naši još dobro odupiru neprijatelju. Sinoć smo pošli u sobu oko 22 sata. Sanjala sam da na sobu pada svijetleća raketa, viknula sam i skočila, probudio se Pero, pa sam shvatila da je to samo san, ali poslije toga dugo nijesam mogla zaspati. Nikola već treću noć nije telefonirao, pa mislimo da su telefonske veze u prekidu. U 3,30 opet su nas probudile jake detonacije. Spavamo obučeni, pa smo za čas sišli u podrum (sklonište). Tamo je već bilo nekoliko osoba iz našega društva. Malo smo se i nasmijali, šalili, svatko priča svoje dogodovštine, pa smo pomeli prostoriju i skuhali čaj. Više nijesmo mogli poći spavat. Prvi put sam Peru rekla da patimo zbog njegovog velikog optimizma. Mogli smo mirno živjet u Padovi, te više znati što se ovamo događa. Stalno se puca, pa već dva dana nije došla voda. Bit će čudo ako dođe i danas, a i onaj plastični badanj je pogođen u kojega je cisterna priljevala vodu. Mi smo štedili pa još imamo jednu litru vode, ali pola litre mislim upotrebit za objed. Jučer smo saznali da je poginuo rođak Lovro Guljelmović sa Žala. Našli su ga na Zvekovici u zapaljenom autu. Strašno me potreslo. Sada je 11 sati u jutro i oko nas strašno bombardiraju. Užasno me strah. Već četvrti dan smo pod zemljom. Baš razgovaramo o tome, da bar znamo do kada, pa bi brojili dane kao osuđenici, a mi neznamo ni što će biti do jedan sat, danas, noćas. Mislim da će i danas za objed biti sendvić. Pero će pojesti jednu hladnu konzervu, jer ako je ugrijem zavonjat će djeci, a svi smo gladni. Skuhala bi meni ono jaje što ga čuvam ali mi ne da Jugoslavenska armija da pođem do sobe uzet jaje, a morala bi i oprat jednu čašu da ga iz nje pojedem. Tako strašno to želim. Ni danas nemamo vode, sreća da imamo soka za napiti se. Ponestalo nam je svega što smo do sada kupovali: meda, margarina, mermelade, salveta, maramica, vina, a o maslu više ne mislimo. Vina smo imali sve do jučer. Kruha imamo komadić od prije 5-6 dana. Sada je 13,15 sati. upravo su nam rekli da su se u našemu hotelu zapalile dvije sobe na četvrtom katu. Tamo spavaju samo vojnici. S toga kata su već prije iseljeni prognanici zbog opasnosti. U trenutku požara vojnici su radili u kuhinji, a vide se sobe pa su odma pogasili. Lakše je ranjen šef kuhinje (neprovjereno). Stalno lupaju po našem hotelu. Ruke mi se tresu. Za objed smo imali sendvić od sira. Kruha je manje nego inače. Nestašica! Auti gore na velikom parkiralištu ispred hotela, mislim da ih je malo ostalo upotrebljivo. Gori i Srđ iza tvrđave. Čuli smo na radio da gađaju uži dio Grada i tvrđave. Ima 17 poginulih i 50 ranjenih. One na bojištu još nitko nije izbrojio.

NASTAVLJA SE.

 

]]>
Ratni dnevnik tete Anke 19 dio http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5530 Fri, 05 Dec 2014 19:38:59 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5530
  • studeni
  • Sinoć smo s balkona gledali dvije topovnjače iza Grebena. Nešto prije toga kružili su avioni, tako da smo dobar dio večeri bili u skloništu. Sa topovnjača se pucalo, ali ne dugo, pa je i ova noć protekla mirno. Sada čujemo mitraljez, ali to nam je normalno. Mi više iz hotela ne izlazimo. Izgleda mi da se i Pero straši, više ne zove u šetnju, a trebali bi i u kupovinu pa on neće, a onda neću ni ja. Jučer mi je jedna Konavoka kupila štrucu kruha, a danas sam zamolila Mariju Crnčević da mi kupi margarin i ako nađe beškot. Stomak mi je slabo, jer više nema ni bijele kafe, ni zeleni, ni voća, NIŠTA. Jučer je u skloništu jedna cavtajka samnom podijelila kikaricu kafe. To je prvi put u ratu da pijem kafu iz kikarice. Mi imamo jedino plastične čaše i dvije od stakla. Jučer me uhvatila tuga, pa maštam da mi je samo jedan dan objedovat domaću hranu, nešto lešo, u toku dana malo voća, a u veče bijelu kafu s beškotom u kikari. Nijesu veliki zahtjevi, ali nedostižni. Danas sam “uskošena” pa sam se zakačila u Crvenom Križu ali sada ide sve kako ja hoću. Do objeda smo malo prošetali oko hotela, a nijesmo nekoliko dana. Prošli smo kroz park preko Maloga Straduna do hotela “Minčeta” i gledali ruševine. Mnogo je toga uništeno. Za objed smo imali ribu, patate i malo juhe. Riba je naravno iz leda pa se nadaleko osijeća što se priprema za objed. Zvala me rodica Marija iz Gruža, i njoj je teško, jer često mora ići u sklonište, a ima u kući bolesnu majku. Ponudila mi je zimske robe i pozvala na objed. Mislim da nećemo poći jer se i na Gruž puca. Popodne je opet sirena označila opasnost pa smo u skloništu. Oko nas lupaju granate i minobacači s topovnjača. U sobu smo pošli tek oko ponoća. Opet smo legli u robi, a skinuli smo samo cipele.

    1. studeni

    Jutros u sedam sati sirena je označila prestanak opasnosti. Pero se pripremio da ide u Grad u spenzu iako nerado, jer ga je strah. Nikad se nezna kad će zapucati. Međutim, još nije izašao iz hotela kad se počelo pucati. To se obično na radiju reče “iz svih raspoloživih sredstava”. Sreća da nije pošao. Cijeli dan smo u skloništu. Nijesmo ni postelje napravili, niti pošli na doručak. Pero je samo donio sendvić u sklonište. Jučer sam od Anuške, moje poznanice Cavtajke, dobila freško jaje, ali ga nijesam uspjela skuhat, a tako sam se veselila. Ne smijem ga isprigat, jer će zamirisat djeci, koja su u skloništu gladna. Jutros smo se svi strašno isprepadali, jer je danas na udaru bio naš hotel. Izgledalo nam je da su naši započeli, jer su brodovi krenuli prema gruškoj luci. Naša vojska je odbila njihov prodor u luku Gruž, pa su oni udarili po našim hotelima. Kuda nego po jadnim prognanicima. Sva stakla na recepciji su slomljena, staklo rasuto svuda unaokolo, također i stakla na restoranu, ali su kuharice ipak nešto skuhale za objed. I u našoj sobi je razbijeno veliko staklo. Po cijeloj sobi su komadići stakla. Tako je oštećeno nekoliko soba. Mnogi misle o preseljenju, ali kuda? Bit će nam hladno, ali Pero se preselio u krevet do razbijenog prozora, da meni bude bolje. Nadamo se da ćemo dobiti neku staru deku pa da zatvorimo rupu. Jučer sam telefonirala Maristelli iz pošte, jer kako smo najviše u skloništu Nikola nas ne dobije na telefon. Za objed nijesmo pošli u restoran, nego sam ja donijela dvije porcije u tećici, pa smo objedovali u skloništu. Cijeli dan granatiraju nas, ali i šire. Ne čujemo radio Dubrovnik, ali znamo da je bombardiran Srđ. Večeras gledamo kako gori hotel “Palas”. Gađali su i šumu poviše hotela, ali nije bilo većeg požara. Gađali su i Kalamotu, Lokrum, Gruž i Lapad. U Gružu je pogođena jedna jahta i odma izgorjela. Ispred našega hotela pogođeno je dosta auta. Ništa ne znamo točno, nego ono što vidimo, jer se ne čuje radio “Dubrovnik”. Znat će se sutra. Sada je 23 sata i još smo u skloništu. Malo se i našalimo, pa smo se večeras dogovorili da se dogodine u ovaj dan sastanemo na istom mjestu, kao što se sastaju maturanti na godišnjicu mature, a mi ćemo na godišnjicu najžešćeg napada. Pero je dodao: “tko ne bude živ, odati ćemo mu minutu šutnje u spomen”. Aco nas je nazvao i rekao da mu je granata udarila u verandu. Šteta je velika.

    NASTAVLJA SE.

    ]]>
    Ratni dnevnik tete Anke 18 dio http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5524 Fri, 05 Dec 2014 19:29:34 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5524
  • studeni
  • Opet nas budi sirena za prestanak opće opasnosti (mislim da ni oni koji s njom upravljaju ne znaju kada koju upotrebiti). Jutro je kišovito. Pero i dalje kašlje, pa od danas neće da pije nikakve lijekove, jer mu ne pomažu. Jučer nam nije došla cisterna s vodom, a neće ni danas. Nemamo još nego čašu vode. Nema ni kuhanja, pa su jutros mlijeko u prahu kuhali umjesto vodom, morem. Za objed imamo po jedan sendvić. I tako je dobro, imamo krov nad glavom, moramo izdržati. Jučer nas je pozvao Drago Moravec da dođemo malo u njega. Oni su u Gradu kod kćeri. Jutros sam bila u pošti. Naša pošta i osoblje je preselilo na Babin Kuk. Susrela sam Milana Komnenića. On se preko dr. Janka Komnenića interesirao za kuma Iliju Dupera, jer su oni ostali kod kuće. Doktor Janko je u Cavtatu, ali ih povremeno posjećuje. Govori da su dobro. Milka Lučić, zaposlenica pošte, prije par dana je prošla kroz Župu. Naša kuća do tada nije spaljena, a jest zubara Milorada, našega susjeda, te gostiona “Izvor” na Trgovištu blizu naše kuće. Rekla je Vlašićima da im je izgorjela kuća, pa su to vrlo teško podnijeli. U Cavtatu još traju pregovori, ali nitko još ne popravlja postrojenja u Komolcu, da bi dobili vodu i struju. Danas se puno očekuje od sastanka u Hagu, ali mi se ne nadamo. Organizacija u hotelu dobro funkcionira. Zadužena sam da rasporedim žene između 16 i 50 godina za rad u kuhinji i po hodnicima. Danas sam već obavijestila drugu grupu i prilično dobro prihvaćaju. Dobila sam “generalni ključ”, s njim otključavam dječju sobu kad zasvira uzbuna. Isto tako treba u jutro pregledat i zaključat. Danas je nekoliko majki s malom djecom u organizaciji Crvenoga Križa pošlo u Korčulu. Pada kiša pa sam na balkon stavila tećicu i bročicu da mi se nalije malo kišnice. Ipak je došla jedna mala cisterna za kuhinju i nas. Čekala sam uru i po te dobila pet litara vode. To je zadovoljavajuće.

    1. studeni

    Jutro je vedro. Nije bilo uzbune pa sam oprala i prostrla robu te ugrijala Peru litru vode da se umije. Za mene nemam, možda ću imati sutra. Baš sam bila u sobi Crvenog Križa, kad se začula strašna eksplozija. Stakla su se tresla po hotelu. Poslije smo saznali da je to naša vojska minirala put u Lozici. Slažemo robu koja nam je stigla preko Crvenoga Križa u veću prostoriju, da se bolje vidi što ima. Ljudi dolaze, uzimaju, a sve se upisuje tko je što uzeo. Noćas je zvao Nikola. Danas dolazi hrana i roba što je on poslao. Posebno je poslao paket Miši Galjufu, pelene i robu za dijete. Te pošiljke i preuzima Miše, jer je osnovao ogranak Crvenoga Križa za Župu. Opet je u 13 sati uzbuna. Opet isto. U skloništu, gdje je vlaga i hladno. Tu sam saznala da su prekjučer pucali na naš autobus pa sada ne vozi uz more kroz Lapad, nego obilaznim putem. Izgleda da je tako sigurnije. Najteže je to da čim se da znak za opću opasnost autobusi više ne voze. Tako nijesmo sigurni ako pođemo u Grad da ćemo se i vratit. Sada smo vidjeli četnike na brdu poviše Lozice, a kod njih i jugoslavenska zastava. Vide se i šatori u jednom šumarku. S našega balkona vidim da gori na Srđu, odma iza tvrđave, a u tvrđavi je naša vojska. Vidjela sam i topovnjaču kod Grebena, a sad bježim u sklonište, jer zvižde granate.

    1. studeni

    Jučer popodne smo proveli u skloništu, a oko 19 sati smo se vratili u sobu. U međuvremenu sam skuhala čaj da se malo ugrijemo. Slušali smo na radio da je bio napad iz svih raspoloživih sredstava na šire područje Grada. Gađan je Srđ, Lokrum, stara i nova bolnica, groblje na Boninovu, škola na Montovijerni gdje su preseljena djeca iz Sv. Jakova – dom “Ivo Vukušić”, Gospino polje, hotel “Libertas”, naselja Hladnica i Čokolino i t.d. To je zato jer je naša vojska oslobodila teritorij oko Slanoga, pa na njihovoj strani ima žrtava. U ovom napadu kod nas ima sedam ranjenih. Noć je bila mirna, a oko 7 sati sirena je oglasila prestanak opasnosti. Jutros sam čekala u redu uru i po da ugrijem litru vode pa sam se umila. Da mi je netko rekao da se može lijepo umiti s litrom vode nebi mu vjerovala! Moram nazvati Lucu Galjuf da vidim kako oni u hotelu “Libertas” podnose ove nedaće. Čula sam da je Vlaho loše. Sada, poslije objeda, koji više ne čekamo s tećicom u redu, nego odmah ulazimo u restoran gledamo s balkona Srđ i kanoćalom vidimo da je jučer djelomično izgorio krov na Tvrđavi. Prelijeću nas avioni. U hotelu se priča da se priprema opći napad na Dubrovnik, a sada slušamo na radio Zagrebu, da je dat ultimatum, da se Dubrovnik preda danas do podne.

    NASTAVLJA SE.

    ]]>
    Ratni dnevnik tete Anke 17 dio http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5511 Fri, 05 Dec 2014 19:02:46 +0000 http://www.rat-u-gradu.alat.hr/?p=5511
  • studeni
  • Jutros smo spavali do sedam sati, a onda čuli sirenu, koja označava prestanak opasnosti. Jutros ljudi obilaze da vide gdje su padale granate. Iz našega hotela se vidi oštećen krov na hotelu “Plakir”. Na našemu balkonu ima jedna rupa od gelera na persijani. Slušali smo radio, pa je rečeno da je sedmero ljudi ranjeno. Jutros je telefonirao Aco, pa je bio kod nas i donio nam zimske robe i šest litara soka. Pozvao nas je sutra na objed. Od kada su Suzi i Petar u Nikole on se još više brine za nas. Od danas popodne nitko se više ne smije voziti osobnim autom. Na Srđu smo vidjeli dim, a to znači da gađaju i Srđ. Evo opet oko 11 sati sirena označava znak opasnosti. Čujemo rafale iz mitraljeza iz pravca Gruža ili Rijeke dubrovačke. Za sinoćni napad smo čuli na radio, da se tuklo po širem području Gruža i Lapada. U Gružu je pogođena robna kuća “Srđ” i tvornica “Radeljević”, te mnoge privatne kuće. U Lapadu je jedna kuća izgorjela, a kako sam jučer napisala stradali su i hoteli. U “Marini” je još nekoliko jahti uništeno, a izgorjela je i zgrada (brodogradilište). Sada slušam na radio da je u hotelu “Plakir” 70% soba oštećeno, te Crveni križ moli stanovništvo da donesu deke, ako imaju, jer je hladno a stakla su razbijena. Isto tako ako netko ima rodbinu seli iz hotela, a što će s nama ni oni ne znaju. Ispred hotela je stradalo petnaestak auta, a nekoliko granata je palo direktno na hotel. Mislila sam poći u poštu i nazvati Nikolu, ali nije baš sigurno, mogu oni i ponoviti napad, pa me strah izlaziti iz hotela. Jučer je pogođena pekara “Orlando” koja nas, uz veliku opasnost za živote radnika, opskrbljuje kruhom. Još ni jedan dan nije bio bez kruha. Pitam se kada ovo završi hoće li im itko odati priznanje. Radi se na popravku, pa se govori da će već popodne biti kruha u prodaji. Jučer, dok smo šetali pored mora vidjeli smo Madu i Nikšu. Oni su u moru osakovali robu i oprali noge, a nedaleko od njih jedna se žena kupala u kupaćem kostimu. To je bilo jučer, drugi studenog, a danas je oblačno i vrlo hladno. Oko 16 sati opet smo u skloništu. Obilazi nas osoblje hotela, i preporuča da budemo u najdonjim hodnicima, jer su tu oko nas vojni brodovi. Radio javlja da se sa Žarkovice puca iz mitraljeza, pa je jedna žena ranjena na Stradunu. Mi smo bili u skloništu do 20 sati, a onda smo pošli spavat, jer oko naših hotela nije bilo pucnjave. Na pucnjavu iz mitraljeza i pušaka više se ne osvrćemo.

    1. studeni

    Jutro je oblačno, ali ne tako hladno kao jučer. Sanjala sam strašnu eksploziju, probudila se i osluhnula, Pero spava, a hodnikom se ne trči, pa sam se uvjerila da je to bio samo san. Ovu noć smo proveli mirno i naspavali se. Od danas su telefonske usluge poskupile 300%. Prije sedam sirena je oglasila prestanak opće opasnosti. Trebali smo poći u Aca na objed, ali počela je pucnjava na “Solitudo” već prije jedanaest sati, a oko jedanaest je sirena najavila opću opasnost. Tako smo tri sata ostali u skloništu, a vjerujemo i Aco u njegovom podrumu, jer se puca po Lapadu, oko nove bolnice i po hotelima. Adela mi je rekla da je topovnjača pucala po Srđu. Poginulo je, ne na Srđu, dvoje ljudi, a šestero je ranjeno. Od to dvoje jedan je iz našeg hotela. Vraćao se s posla pa je na putu poginuo. Ovdje je njegova žena i dvoje male djece. Bit će mnogo takvih tragedija.

    NASTAVLJA SE.

     

    ]]>