pro
6
2015

Sveti Nikola

I eto nam još jednom svetog Nikole, sa šibom, ugljenom i darovima. One 1991 na svetog Nikolu darivali su nas Bizantinci darovima, slali su ih sa Osojnika, Žarkovice, sa topovnjače itd, bili su explozivni, praskavi i nadasve – smrtonosni. Ko da ih je sam vrag tog dana obuzeo, sipali su na nas oganj, čelik i olovo… A meni se nije sklanjalo, “puko mi film”… Sjedao sam prilično gladan u boravku i mislio: pa ako će baš po meni, a neka ide u neku stvar, jer i tako su nam od života učinili cirkus i to onaj u kojemu se i živi i umire. Zavisi samo od nišana na bacaču ili topu. I prošlo je i to, a zidine su još stajale oko Grada, stajao je Revelin, Minčeta, Lovrijenac, Sveti Ivan… Sve je stajalo, mada su se zbilja trudili da sve satru i da nas zatru. I nisu uspjeli… i nikad neće!! Ako su ondašnji branitelji ostarili, doći će novi, mlađi, poučeni domovinskim ratom, ali ovaj put sa dovoljno oružja i streljiva u rukama. Pa neka se usude letjeti ili broditi – neće dugo!! S neba na zemlju, a sa površine na dno!

Svim braniteljima koji su svoje živote utkali u tkivo zidina, neka je laka zemlja Hrvatska.

 

lis
1
2015

Prolaze godine…

01.10.1991. jutro, napali su Dubrovnik.

01.10.2015. u isto vrijeme sjećam se tog čina u koji sam bio prisiljen povjerovati, do tog momenta sam još bio naivac koji je mislio da je tako nešto nemoguće. Podcijenio sam barbare s istoka… One iste koji i danas dižu glas i ponašaju se kao uvrijeđene primadone. Oni, osvajači, rušitelji, palitelji i razbojnici. Ako i nisu svi, dosta ih je bilo koji su došli s tim ciljem, nebi li tako oteli naše.

Hvala svima koji su pali u obrani domovine. To su oni pravi branitelji, ti spadaju u onaj broj pravih. Slava im!

 

 

velj
3
2015

Svjetlo slobode!

Zoran Erceg:

Pitaju me neki u komentarima di sam bio na današnji dan prije 22 godine. Znam, sićan se di sam bio na današnji dan 1992 godine.

Točno u ponoć upalili smo prvo svitlo na zamračenom Jadranu. Naime, zbog pomorske blokade od strane JNA svi svjetionici su bili pogašeni na hrvatskom Jadranu. U znak priznanja Hrvatske države od europskih zemalja, moja ekipa iz Odreda naoružanih brodova HRMa Dubrovnik i stari svjetioničar prebacili smo se na svjetionik sv. Andrija pokraj Dubrovnika. Akumulatorske baterije bile su prazne ali zahvaljujući očuvanosti i odličnom stanju starog mehanizma iz doba Austrougarske upalili smo svjetlo na svjetioniku točno u ponoć.

Kako je neprijateljska vojska imala optičku vidljivost iz nedalekog Zatona očekivali smo da će za oni pucati po nama kada vide upaljeno svjetlo na svjetioniku.

Bilo je zanimljivo osjećati se kao glineni golub na streljani. Čekali smo par minuta na vrhu svjetionika a onda smo se počeli spuštati u podnožje.

Ukrcali smo se na glisere i vratili u Zapovjedništvo a da nije bilo vatrenog djelovanja.

Gušt je bio pokazati ponos.

Onako, iz dišpeta, smile emoticon prema njima a pred cijevima njihovih topova sa torpednih čamaca Jugoslavenske ratne mornarice usidrenih u uvali Zaton pokraj Dubrovnika.

—  osjećam se ponosno.

pro
6
2014

Slava im!

“Crni petak” dubrovački, 06.12.1991. dan kad se ginulo i kad su potpuno razulareni i bijesni četnici sasuli tone čelika na grad. Zato je to dan koji budi sjećanja i na rat i nevolje i na hrabre ljude koji su krenuli braniti grad. Slava svima koji su svoje živote utkali u slobodu Hrvatske!

pro
5
2014

CRNI PETAK

Njesam skoro godinu dana ništa postavio na blog… proletila godina, neznam kad i kako. I evo, došla zima, pa sam nastavio i čitam ovo što sam danas postavio – “Ratni dnevnik tete Anke”. I po tko zna koji put, nakon 23 godine, zazebe oko srca, zaboli opet sva ta neljudskost i divljaštvo te jugoarmade, tih četnika koji su se maskirali u sve i svašta. Pa ma gdje mi bili na nekim listama – opet živimo neusporedivo bolje od tih istočnih komšija! Kojima čak i braća Rusi zabiše kajlu u naftovod…

pro
5
2014

Ratni dnevnik tete Anke 20 dio

10. studeni

Sinoć smo opet legli u robi oko ponoća. Jutros smo se za sreću ranije probudili, tako da sam do sedam sati uspjela donijeti more iz bazena za banju, a Pero nije dobio vodu za piće. Pomela sam i sobu, jer je bila puna stakla. Baš sam mela balkon kad je opet počelo, najprije po Srđu, vidjeli smo kako dimi, a odma i oko nas. Pobjegli smo u sklonište, a puca sve jače. Za doručak smo uzeli samo kruh i margarin, iako je kuhan i čaj. Gledamo što prije pobjeći iz restorana. Za objed sam skuhala juhu, pa nam je dobrodošla. U međuvremenu su još neke granate pogodile naš hotel. Continue Reading »

pro
5
2014

Ratni dnevnik tete Anke 19 dio

  1. studeni

Sinoć smo s balkona gledali dvije topovnjače iza Grebena. Nešto prije toga kružili su avioni, tako da smo dobar dio večeri bili u skloništu. Sa topovnjača se pucalo, ali ne dugo, pa je i ova noć protekla mirno. Sada čujemo mitraljez, ali to nam je normalno. Mi više iz hotela ne izlazimo. Izgleda mi da se i Pero straši, više ne zove u šetnju, a trebali bi i u kupovinu pa on neće, a onda neću ni ja. Jučer mi je jedna Konavoka kupila štrucu kruha, a danas sam zamolila Mariju Crnčević da mi kupi margarin i ako nađe beškot. Stomak mi je slabo, jer više nema ni bijele kafe, ni zeleni, ni voća, NIŠTA. Jučer je u skloništu jedna cavtajka samnom podijelila kikaricu kafe. To je prvi put u ratu da pijem kafu iz kikarice. Continue Reading »

pro
5
2014

Ratni dnevnik tete Anke 18 dio

  1. studeni

Opet nas budi sirena za prestanak opće opasnosti (mislim da ni oni koji s njom upravljaju ne znaju kada koju upotrebiti). Jutro je kišovito. Pero i dalje kašlje, pa od danas neće da pije nikakve lijekove, jer mu ne pomažu. Jučer nam nije došla cisterna s vodom, a neće ni danas. Nemamo još nego čašu vode. Nema ni kuhanja, pa su jutros mlijeko u prahu kuhali umjesto vodom, morem. Za objed imamo po jedan sendvić. I tako je dobro, imamo krov nad glavom, moramo izdržati. Jučer nas je pozvao Drago Moravec da dođemo malo u njega. Oni su u Gradu kod kćeri. Jutros sam bila u pošti. Naša pošta i osoblje je preselilo na Babin Kuk. Continue Reading »

pro
5
2014

Ratni dnevnik tete Anke 17 dio

  1. studeni

Jutros smo spavali do sedam sati, a onda čuli sirenu, koja označava prestanak opasnosti. Jutros ljudi obilaze da vide gdje su padale granate. Iz našega hotela se vidi oštećen krov na hotelu “Plakir”. Na našemu balkonu ima jedna rupa od gelera na persijani. Slušali smo radio, pa je rečeno da je sedmero ljudi ranjeno. Jutros je telefonirao Aco, pa je bio kod nas i donio nam zimske robe i šest litara soka. Pozvao nas je sutra na objed. Od kada su Suzi i Petar u Nikole on se još više brine za nas. Od danas popodne nitko se više ne smije voziti osobnim autom. Na Srđu smo vidjeli dim, a to znači da gađaju i Srđ. Evo opet oko 11 sati sirena označava znak opasnosti. Čujemo rafale iz mitraljeza iz pravca Gruža ili Rijeke dubrovačke. Za sinoćni napad smo čuli na radio, da se tuklo po širem području Gruža i Lapada. U Gružu je pogođena robna kuća “Srđ” i tvornica “Radeljević”, te mnoge privatne kuće. U Lapadu je jedna kuća izgorjela, a kako sam jučer napisala stradali su i hoteli. Continue Reading »

pro
5
2014

Ratni dnevnik tete Anke 16 dio

  1. studeni 1991.

Danas su Svi Sveti. Lijep sunčan dan. Ujutro sam pošla u Lapad da kupim štogod hrane ako bude. Iz autobusa sam vidjela Konvoj kako odlazi iz luke Gruž. Pero ih je slikao iz hotela. Danas se ne puca ali se preporuča ljudima da ne izlaze bez potrebe te da se ne kreću sredinom ulice. Jutros je u butigi bio veliki red, jer se moglo kupiti po jedna kokoš ili juneće jetre. Kruh je poskupio, bio je 17, a od danas je 23 dinara štruca. Sami smo napravili lumin, a kupila sam ulje pa ćemo sutra, na Mrtvi dan upaliti lumin za naše mrtve. Ove godine ne možemo na groblje. I danas je u podne Misa na recepciji. Za objed smo imali juhu, orhan prigani s patatama i kiseli kupus. Odlično. Continue Reading »

sij
19
2014

Ratni dnevnik tete Anke 15 dio

30. listopad

Sinoć oko osam sati čula sam jače detonacije. Jutros je radio javio da se opet pucalo na Rijeku Dubrovačku. Jutros rano sam skuhala čaj za Pera, pa pošla autobusom u Robnu kuću kupiti kruh a i nešto odjeće. Više ništa nema za kupiti. Sve se rasprodalo. Police su prazne. Prije par dana sam u Gradu kupila đemper i za sada nam je dosta. Continue Reading »

sij
19
2014

Ratni dnevnik tete Anke 14 dio

28. listopad

Noćas smo opet dugo razgovarali s Nikolom. On nama ispriča što je vidio i čuo na televiziji. Još nije uspio vidjeti našu kuću. Sinoć su nam bili u posjeti Katica i Ivo Vlašić, pa nam je brže prošla večer. U istom smo hotelu smješteni. Pero se malo prehladio, ali jutros je bolje. Iako je treći dan primirja, neprijateljske snage pucaju iz lakog oružja, te su bolje učvrstile položaje. Zapalili su Gornji Brgat i crkvu sv. Ane, koja je sagrađena 1348., a obnovljena 1912. godine. Continue Reading »

sij
19
2014

Ratni dnevnik tete Anke 13 dio

26. listopad

Jutro je vedro. Primirje se poštuje pa se ne puca. Crveni Križ preko radija obavještava da se prijavi tko hoće otputovati iz Grada može u svim pravcima. Pošli smo u Grad da se prijavimo. Tamo je masa svijeta. Pero neće da čeka nego je pošao u Adele, a ja sam ostala. Izgleda da nitko neće ostati u Gradu. Continue Reading »

stu
10
2013

Ratni dnevnik tete Anke 12 dio

23. listopad

Počeo je novi dan uz preporuku da ostanemo i dalje u skloništu. Sve je slično kao i prethodnog dana. Uznemirena sam jako pa ne pišem pojedinosti. Danas je napadnut i stari dio Grada. Pogođena je Muzička škola, Muzej Rupe, i neznam što još. Pero ponekad malo izađe pred hotel, a ja se strašno bojim i pretežno sjedim u skloništu.

Continue Reading »

stu
10
2013

Ratni dnevnik tete Anke 11 dio

21. listopad

Jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Ne čujemo da se puca, a oko sedam sati svirala je sirena za prestanak opasnosti. Ne možemo nikud iz hotela jer pada kiša i strašno je zahladilo. Noćas je zvao Nikola pa smo dugo razgovarali. Sigurno i on osjeća da nam je to velika podrška.

Continue Reading »