Ratna radio veza

Kada neki događaj posluži kao ključ za knjigu, onda taj događaj zavrjeđuje da se potanje opiše. Tim više jer se već odavna javiše “oni koji su bili prije i činili to bolje”, da ne govorimo da su mnogi od “tih” već i odlikovani i smješteni u povijest. Meni i meni sličnim neuniformiranim “ljudima iz sjene” ostaje da se s malo tuge i više gorčine prisjećamo onoga što smo učinili, a što bi u sličnoj situaciji sigurno i ponovili. Stoga pozdravljam inicijativu da se sakupe i objelodane mnoga svjedočanstva o događajima koje već pomalo prekriva veo zaborava. Da se sazna ponešto o pekarima, vatrogascima, vozačima, radnicima Vodovoda, HPT-a, Elektrojuga i o svima ostalima, kojih se teško i sjetiti, pa i o vezistima. Siguran sam da su mnoga djela bila itekako vrijedna i korisna i da su doprinjela zajedničkom cilju, slobodnoj, samostalnoj Hrvatskoj. Pročita li netko retke koji slijede, bit će mi to dostatna hvala i naknada za pretrpljene boli i trajne ožiljke koje nosim. Još više ako se netko nekad prisjeti iznenadne, neočekivane poruke koju je na početku rata, kroz ona tri najteža mjeseca, dobio nekim čudnim i nepoznatim putevima.

Ipak, napomenuo bih kako sam prošao kada sam zbog opeklina drugog i trećeg stupnja zatražio status civilnog invalida: Pitanja: dali je u trenutku ozljede bila oglašena uzbuna? (taman sam se ja kao i mnogi drugi ravnao po tome jeli uzbuna ili nije…) Dali je do požara došlo uslijed djelovanja neprijatelja? Dali me netko mobilizirao? Dali mi je netko naredio da radim to što sam radio? I tako bezbroj birokratskih pitanja i podpitanja. A svi odgovori su uglavnom negativni, niti su me mobilizirali, niti su mi naredili, nisu me čak ni zamolili, niti sam obukao nečiju uniformu. Isto sam tako dobio negativan odgovor od nadležnog organa: Nemože se priznati status… Manje više za status, Bogu hvala, iako posljedica ima, nisu tako teške, ali ostalo je lebdjeti pitanje koje je iniciralo ono: “dali me netko mobilizirao, ili mi naredio ? ” Jesmo li se mi, nemobilizirani, ili automobilizirani, a bez ičijeg naređenja, borili za isti cilj kao i oni koji su imali tu sreću, ili nesreću, da ih je netko popisao i nešto im naredio? Nebi se reklo. Iako sam pripreme za posao koji sam radio bez mobilizacije, uniforme, molbe i naređenja počeo još u ljeto 1991, peo se po stupu na Srđu, montirao uređaje, provlačio se s opremom iz Zagreba pa preko balvan barikada, kasnije radeći preko talijanske radio-stanice, nemam ništa crno na bijelo, nema (neće) mi nitko ništa pismeno potvrditi, pa nisam niti aktivni sudionik, niti žrtva, a niti veteran… Bijah, učestvovah, nestadoh. Srećom, ožiljke mi nitko ne može izbrisati, plastičnome kirurgu u ruke se nedam, a na pitanje odakle mi uvijek mogu reći da sam dao dio kože desne ruke za Hrvatsku…. i nije mi krivo!

U Dubrovniku, 29.11.1995.

NAPOMENA: 08.06.2009.

Neznam jesam li spomenuo, ali prijedlog za branitelja je odbijen, valjda ih je već bilo blizu 500.000, pa nije bilo mjesta. Rekli su da nemam dovoljno staža, a zanima me dali bi se usudili isto reći i onima koji su bili 4 mjeseca na bojištu?? I ovdje je koncem 91 bilo bojište… Oni koji su to vrijeme proveli u skloništu su branitelji…jer imaju duži staž!! Ali, što se može? Život je takav.

 

NAPOMENA

ova napomena dopunjavana je više puta, možda je i ubuduće bude trebalo nadopuniti, bude li važnog razloga.

Prethodni tekst napisan je povodom jednog sastanka koji je održan u tvrđavi Sv.Ivan, vodio ga je gradonačelnik Čičo Obuljen, a evocirane su ratne uspomene “običnih ljudi”, onih iz Crvenog križa, pekara, vozača, poštara itd. Rečeno nam je kako će se ta sjećanja sakupiti i objaviti, pa sam dao jedan svoj tekst s opisom onoga što sam ja radio gdji Maji Nodari, koja je to “sakupljala”, ali nažalost nikakav zbornik (još) nije izišao, bojim se da nikada niti neće..

Sasvim iznenada saznao sam polovicom 1997. godine da me Predsjednik Republike odlikovao Spomenicom domovinske zahvalnosti, na prijedlog Kriznog stožera saniteta. Prekrasno je saznanje da se netko ipak sjetio da je i moj doprinos ugrađen u ovu Republiku.

Tek posebno i ugodno iznenađenje bila je par godina kasnije vijest da su iz Glavnog stožera Saniteta ili Ministarstva zdravstva, ne znam, predložili da dobijem status branitelja. Ja ga nisam tražio, ali ako ga zaslužuju vezisti koji su radili iz odlično opremljenog i nadasve snabdjevenog atomskog skloništa u OIC-u, valjda pripada i meni. Barem zbog onih par gelera koji su mi prošli poviše glave, još i danas probušenih stakala kuda su uletili i zabili se u plafon i ormar pored mene, a da nisam prekinuo rad na stanici… Ili zbog sjećanja na dan Sv. Nikole, kada su najžešče tukli po nama, a ja sam upalio kratkovalnu radio-stanicu i prenosio što se događa onima koji su me slušali…

Ipak, najljepše iznenađenje priredio mi je moj otac koji je, stražareći noću u vrijeme okupacije Dubrovnika na predjelu Ploča, vjerovatno prolazio još jednom Blajburg i Križni put, boreći se još jednom, po drugi put, za slobodu Hrvatske, da bi 1994 godine uz pomoć prijatelja, izdao knjigu “ Pakao je počeo u Blajburgu” – sjećanja hrvatskoga vojnika i zatočenika. Knjiga je doživjela i drugo izdanje, iako, nažalost, u Dubrovniku nije nikada uspio napraviti promociju knjige. Nekome nije bilo po volji …

I očev mlađi brat Vitomir – Miro Lasić (i on je kao dijete prošao Blajburg) umnogome je doprinio osjećaju da smo svi u obitelji dali nešto za Hrvatsku, počeo je raditi u Ministarstvu vanjskih poslova i postao je veleposlanik republike Hrvatske u Makedoniji.

Drugog očevog brata, najstarijeg Ivana-Nina, nažalost nisam upoznao, ni grob neznamo gdje mu je, ali je ili na Blajburgu ili u blizini. Na Blajburgu ga je moj otac posljednji put vidio.

Moj djed, koji je umro od posljedica zatvaranja od strane režima, može biti ponosan na svoje sinove, nadam se i na unuka.

Nadam se da će i moji sin i kčer “ratovati” za Hrvatsku, nadaj Bože oružjem, nego radom i znanjem. U ovom času, u studenom 1999. ponosan sam jer je moj sin hrvatski vojnik, kao što je bio i njegov djed !

U nastavku  “Moja ratna sjećanja, 01.10.1991 – 31.12.1991.”

Dubravko Lasić

radio-amater od 1966 godine,

pozivni znak: 9 A 2 C Q

NAPOMENA: Istražitelji Haškog suda posjetili su me kao svjedoka početka rata i najtežih dana koje je Dubrovnik prošao. Nakon razgovora uzeli su ovaj tekst i preveli ga na Engleski, da posluži u istrazi o napadu i razaranju Dubrovnika. Ako su događaji koje sam opisao u nekim elementima bili kršenje nekih međunarodnih nepisanih i napisanih pravila radio-amaterizma, meni je svejedno, jer je ta međunarodna zajednica primala moje izvještaje, novine su ih objavljivale, ali to je bilo uglavnom sve. U situaciji u kojoj smo bili, prekršio bih bio i daleko stroža i važnija pravila, jer nama je bilo: preživjeti! I preživjeli smo i obnovit ćemo sve, kao što se obnovila i izgorena koža moje desne ruke!

 

M O J A  R A T N A  S J E Ć A N J A  01.10. – 31.12.1991.

(napisano početkom 1995. godine)

Prvi put u životu čuo sam uživo zvuk eksplozije topovskog projektila… U to sunčano jutro, nakon tko zna koliko stotina godina, našao se netko dovoljno svirep da naredi da se topovima puca na Dubrovnik. Tu naredbu potvrdio je i neki visoki pomorski časnik, jer je pucano sa broda, topovnjače. Izjurio sam iz zgrade radio-stanice i ugledao dim, projektil je udario ispod tvrđave na Srđu. Taj prvi hitac nije učinio nikakvu štetu, možda je jedino ubio koju guštericu koja je izišla na sunčanje. Uslijedile su nove eksplozije i ja sam požurio natrag k mojim radio-uređajima, da vijest o ovom napadu odmah proslijedim u Zagreb.

“Oružje” s kojim sam dočekao početak rata u Hrvatskoj bilo je neposredno pred početak Domovinskog rata dopremljeno iz Zagreba. Nisam tada niti znao da sam već uključen u obranu zemlje, pitanje je tko je to znao i vukao te (pametne) poteze, možda se jednog dana i to sazna. Vozeći se automobilom putem od Zagreba do Splita, dolaskom u “škakljivu zonu” strahovali smo od neke nenadane balvan zasjede, koje su već neko vrijeme “funkcionirale”. Ali, zahvaljujući sreći i dobrom poznavanju nekih sporednih puteljaka i stramputica mog kolege Srđana Alujevića sa odašiljača Biokovo, sretno smo se provukli sa cijelom  skupom i osjetljivom opremom. Odahnuli smo tek blizu Splita.

To “oružje” sastojalo se od PC – računala, radio stanice za ultrakratki val, antene i modema. Sve to, kao i osnovnu obuku za one koji o tome nisu ništa znali, dobili smo na sastanku u zgradi Odašiljača i veza HRTV-a. Bili su pozvani uglavnom tehničari sa odašiljača HRTV-a, oni koji su se bavili radio – amaterstvom, ali i oni koji nisu o tome baš ništa znali. Nakon sastanka i obuke, na Žitnjaku je podijeljena oprema i krenuli smo se uključiti u mrežu.

Mnogi sati eksperimentiranja zbog uklanjanja smetnji od jakog visokofrekventnog polja na Srđu, veranje po okolnim stupovima i po glavnome antenskom stupu i traženje najboljeg položaja za antenu zbog veze prema drugim stanicama, sada su se pokazali kao odlična priprema. Tehnologiju, računalski program i sistem rada dobro sam poznavao, jer sam se već neko vrijeme kao radio-amater bavio ovim relativno novim načinom komuniciranja i već sam stekao mnoge prijatelje u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, BiH . Mislim da je to mnogo vrijedilo i doprinjelo da ova veza besprijekorno funkcionira.

Podrška ovom “oružju” već je dijelom postojala na terenu, a to je bila mreža repetitora radio signala, smještenih na vrhovima brda, uglavnom u objektima HRTV-a ili Pošte. Ovo “oružje” nije nikome fizički naškodilo, ali je umnogome doprinjelo da se pisane poruke iz Dubrovnika čitaju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, Austriji i dalje po Evropi a i svijetu. Treba napomenuti činjenicu, koju su već mnogi zaboravili: u trenutku raketiranja PTT mikrovalnih postrojenja na Srđu, nekoliko dana sve su veze s Dubrovnikom, osim ove i par specijalnih, bile prekinute! Pokazalo je i prvo raketiranje i to baš pogona PTT-a, da je neprijatelj odavno planirao da nas najprije informativno, a zatim i fizički, odsiječe od Hrvatske i svijeta.

Brzo se pokazalo koliko je vrijedna donesena oprema, veza sa Zagrebom, tih dana najčešće i jedina, funkcionirala je bez problema. Struje nije bilo, ali je u zgradi radio-stanice, u koju sam smjestio opremu, radio agregat i imali su dovoljno goriva. Naravno, stalno su proizvodili i emitirali svoj program. Jedini Hrvatski program koji se tada na UKV valovima, koje je većina radio prijemnika imala, mogao u Dubrovniku i okolici čuti.

Sama veza koju sam ja koristio ostvaruje se sistemom skakutanja sa brda na brdo, prvi repetitor (digipiter) “dodaje” poruku susjednom, ovaj slijedećem i tako do Zagreba ili Sarajeva, Ljubljane, Rima ili Stockholma. Sama poruka je tekst napisan na računalu, koji računalo pretvori u specijalne zvukove, odnosno kodira ih, te još dodatno šifrira sa zadanom zaporkom, pa je gotovo nemoguće dešifrirati poruku. Pogotovo jer svaka stanica koristi drugačiju, ranije dogovorenu, zaporku! Na običnom prijemniku to je samo nekakvo cvrkutanje, slično onome kod faksa ili spajanja na Internet. Ne tvrdim da se šifra nebi mogla razbiti, ali u nekom odlično opremljenome vojnom centru, a i tamo nakon prilično vremena i rada. Za to napadač sigurno nije imao ni znanja ni vremena.

Ali prvi problem pojavio se već slijedećeg dana. Signal repetitora na Srđu počeo je slabiti. Akumulator je bio na izdisaju, iako sam izračunao da će raditi barem 7 dana. Kasnije sam ustanovio da ga je pogodio geler, jedna čelija bila je oštećena prilikom raketiranja Srđa i iscurio je elektrolit. Pošto problem nikada ne dolazi sam, pokvarilo se i računalo doneseno iz Zagreba. Zatajio je tvrdi disk. Tako sam pokupio svu opremu i najprije krenuo u potragu za nekim izvorom struje, jer sam drugo, nešto slabije računalo, imao kod kuće. Naišao sam na razumijevanje kod kolega iz Atlasovog sektora elektronike, pa sam dobio kombi i agregat. Ukrcao sam opremu i smjestio se na obronku brda Petke, odakle je opet išla veza, preko repetitora na otoku Braču, a često sam koristio i poznanike s druge strane Jadrana i preko njih slao poruke. Pošto su kombi i agregat zatrebali za druge, važnije, potrebe, opet sam morao prekinuti rad. Onda sam zatražio agregat od firme u kojoj sam bio zaposlen i dobio od HRTV-a agregat. Dobio sam i gorivo i sve to smjestio u mini spremu u malome vrtu ispred stana, a računalo i stanicu ponovo vratio u dnevni boravak, u moju “primo-predajnu sekciju”. Tako je veza opet bila uspostavljena, iako se često prekidala, jer je moja lokacija zaklonjena prema otoku Braču. Ali, – išlo je, pa makar i uz mnogo muke i ponavljanja. Javljao sam se u intervalima, radi štednje goriva.

Odmah sam telefonirao na sve strane da prenesem vijest da nas Zagreb opet čuje. Čini mi se da su najbrže reagirali novinari iz radio Dubrovnika, jer sam im za vrijeme boravka u zgradi radio-stanice pokazao kako mogu poslati izvještaje. Naravno, vezu je prvenstveno koristila HRTV, dajući ekipi u Dubrovniku uputstva što da radi u okviru onoga što se moglo učiniti. Prema radio-Zagrebu krenuli su izvještaji dubrovačkih novinara. Išli su često i kasnijih dana, rijetko koji dan radio-Zagreb nije imao nove vijesti iz Dubrovnika. Ostao mi je u sjećanju i izvještaj dopisnika Tanjuga, Suada Ahmetovića, koji sam poslao u Zagreb kolegama na HRTV, da ga proslijede Vjesniku, a oni Tanjugu na fax 341-650. Nažalost Tanjugu nije bilo ni na kraj pameti da objavi istinu. Tvornica laži već je proizvodila laži. Novinar S. Ahmetović je tražio da u potpisu bude M. A. (Ne znam da li je to novinar Mano Alković)

Već treći dan rata moja je veza sve više korištena. Poruke su počele stizati odsvukuda. I od kriznog štaba, trgovaca iz “Dubrovkinje”, Hidroelektrane Dubrovnik, MUP-a, pa i HPT-a! Počela su stizati i pitanja o određenim osobama ili familjama. Bilo ih je sve više i već nisam stizao sve sam uraditi. Poslu se priključila i moja supruga. Ona je primala i zapisivala izvještaje od novinara, pa ih tipkala u računalo, jer piše brže od mene. Zatim je preuzela “telefonsku službu traženja” i prenošenja poruka. (Zahvalan sam HPT-u što mi nije u tom periodu naplatio debele račune za telefon) Već rano ujutro sjela bi pored telefona i pokušavala saznati odgovore na brojna pitanja koja su nam stizala. Zaboravio sam spomenuti da su mnogi kolege radio-amateri vrlo brzo otkrili da postoji veza sa Dubrovnikom, pa su mi se javljali odsvukuda s molbom da prenesem poruke njihovoj rodbini, raspitam se kako su itd. Redovni kontakti bili su sa Zagrebom, Rijekom, Splitom, Sarajevom, Ljubljanom i Pločama. Također sam imao stalnu vezu sa starim prijateljima u Italiji. Njima sam pokušavao objasniti da smo zaista napadnuti i od koga. Nije im u to vrijeme bilo puno toga jasno… Ali, povjerovali su mi i ipak dobar dio tih razgovora proslijedili novinarima. Kasnije sam dobio isječke iz njihovih novina s tim razgovorima. Čuvam ih, a vjerujem da su u mnogim gradovima Italije prvi put tako čuli što se zaista događa.

Nisam nažalost mogao koristiti kratkovalnu postaju. Naime, prijemnik moje kratkovalne postaje ostao je na Srđu, jer nam je služio kao “emergency” prijem programa radio – Zagreba, koji smo reemitirali kada je presječena mikrovalna radio veza HRTV-a, zauzimanjem nekih objekata. Kartončić na kojem piše frekvencija: 7.240 Khz, na kojoj smo slušali, visi i danas na mom prijemniku. (Uspio sam kasnije “oteti” KV stanicu, koja je ležala neupotrebljiva i javiti se u Zagreb i fonijom)

Spomenuo bih nekoliko poruka, proslijeđenih tih prvih dana, koje sam zapisao ili koje su mi se usjekle u pamćenje: Poruka za PIK, na telefon 043/751140: “Dubrovkinja” traži 10 tona mesnih doručaka od 200 g i 10 tona pašteta od 50 g! Istovar u solani Ston, potpis gosp. Tiho (mislim da je ipak Miho!) Zvone. A gosp. Branko Jelavić u ime Dubrovkinje naručuje bilo kakvu mineralnu vodu – koliko je god moguće! Volio bih znati dali je ta roba stigla do nas. Hrane je tada bilo dovoljno, ali već je netko mislio i na dužu stazu! Poslao sam i poruku za mrs. Helen Wilkinson od mrs. Kathleen Wilk, te mnogo poruka za naše pomorce. Jedna mi je poruka ipak posebno ostala u sjećanju: gosp. Vinko Bašić, direktor HE Dubrovnik pita HEP u Zagrebu dali da sa jednim ispravnim agregatom u HE Dubrovnik voze u elektroenergetski sistem? Zapamtio sam tu poruku zbog dvije stvari: prvo zbog izraza “voziti u sistem”, zvučalo mi je neobično da se struja vozi, a drugo zbog samog sadržaja poruke, jer voziti u sistem značilo je isporučivati struju Srbima preko rasklopnog postrojenja Mokro polje, blizu Trebinja!! Naime HE Dubrovnik je dalekovodom (bila) vezana na elektroenergetski sistem istočne Hercegovine, a sa Dubrovnikom nije imala nikakve veze! Valjda je i to nekada urađeno baš tako s vrlo određenom namjerom. Mi smo tako čamili u mraku, iako do HE Dubrovnik cestom ima manje od 20 km. Ono što me najviše začudilo, bio je odgovor koji sam gosp. Vinku proslijedio na telefon 23-342, glasio je: “vozi”!! Dakle, isporučivali smo struju iz HE Dubrovnik Trebinju… pa su i Četnici imali sav komfor!

S vremenom sam sve više osjećao loš kvalitet veze. Trošio sam previše vremena zbog prekida, radio sve duže u noć. Poruke smo sređivali na kraju dana, do duboko u noć. Spavali smo po koji sat, jer smo rano ujutro nastavljali rad, budeći susjede bukom agregata. Bliži i dalji susjedi su brzo “skužili” zašto se tako često, pa i kasno u noć, čuje agregat. Znali su odavno po mojim antenama čime se bavim. Nije bilo teško povezati te dvije stvari, pa su me tako i oni počeli zatrpavati porukama. Nešto je trebalo poduzeti radi poboljšanja veze. Lokalni repetitor (digipitor) je bio pravo rješenje, ali nalazio se na Srđu, a Četnici na puškomet, na Ivanici. Put od Bosanke do vrha Srđa bio im je na nišanu cijelom dužinom. I proradio je prkos, zahvaljujući kolegi Srečku Tolji iz MUP-a i vrlo mladom, neustrašivom Đuru Luburi. Donio sam odluku da idem s njima na Srđ. Oni su već nekoliko puta išli skidati svoju opremu, a ponašali su se kao da idu gore na marendu na svježem zraku, a ne pod nos Četnicima. Srečko u uniformi MUP-a bio je garancija da možemo voziti auto i nakon policijskog sata, te da nas u mraku neće zadesiti neka nevolja od strane naših. Iako sam obavijestio kolege s posla i pitao hoće li ići još netko s nama, nisam našao ni jednog jedinog raspoloženog za “tako lude pothvate”. Rekao mi je i šef da sam lud, da netko gore može poginuti. Eto, pa valjda netko mora biti i lud.

Putem do vrha nisam osjećao strah, dijelom zbog napetosti i koncentracije zbog vožnje kroz mrak, dijelom zbog uzbuđenja što idem na tvrđavu na kojoj sam radio proteklih jedanaest godina. Htio sam vidjeti štetu koje je učinila neprijateljska raketa. Ipak je tamo bio moj drugi dom, radili smo u smjenama po 12, a kasnije i 24 sata, tu sam bezbroj puta ručao i večerao s kolegama. Dočekala su nas izvaljena teška metalna ulazna vrata, eksplozija ih je izbacila iz ležišta i iskrivila. Brzo sam obišao pogon odašiljača i stambeni dio, sve je bilo na svome mjestu kako smo i ostavili. Izišao sam vani vidjeti mjesto gdje je pogodila raketa. Bilo je teško gledati rastrgane kablove i uništenu antensku kućicu srednjevalne antene. U mraku je sve izgledalo još strašnije. Pogodak je bio upravo u onu, od četiri noge, kroz koju prolaze svi kablovi. Stresao sam se, dali od svježine noći ili od susreta sa razarajučim divljaštvom… “Odjurio sam”, pazeći gdje stajem, do zgrade HPT-a, koja je izgleda bila glavni cilj napada, jer je više puta pogođena, očito su sve imali odavno isplanirano i poznavali teren do najsitnijeg detalja. Iako je zgrada HPT niža i zaštićena sa tri strane tvrđavom i opkopom, našli su put. Ono što se u mraku pod zvijezdama naziralo izazivalo je jezu. Mikrovalni uređaji pretvoreni u hrpu gvožđa. Moderna elektronika pretvorena u ništa. Hrpa lima, stakla, plastike, na sve strane istrgnuti kablovi, sve puno čađe. (što sam ustanovio tek po povratku i dolasku na svjetlo) Velike parabolične antene iskrivljene, pune rupa, antenski stup iskrivljen i izlomljen… Gluha tišina tamo gdje dugi niz godina ni na trenutak nije utihnuo zvuk niza ventilatora za hlađenje odašiljača ili agregata, kad bi nestalo struje. Ni poznatog prijateljskog laveža, koji je svakoga uvijek dočekivao, naprosto ništa živoga. Slika uništenja i smrti. Prvi susret sa uništavalačkim mentalitetom agresora. Nažalost, bilo ih je kasnije još dosta i puno iz bližeg.

Ali trebalo je požuriti, pokupiti što više opreme i ukrcati je u auto. Vratio sam se u pogon HRTV-a i skidao sve po redu, UKV odašiljače, takozvane eksajtere, mnogo dijelova TV repetitora, packet – repetitor, odnosno digipiter, zbog kojeg sam prvenstveno došao na Srđ, skupljao sam čak i alat itd. Uzeo sam i svoj kratkovalni prijemnik, tako da mogu osposobiti kratkovalnu postaju kod kuće. Čak sam se popeo na stup i pipajući skinuo antenu od repetitora, iako po mraku to nije baš lako išlo, zamalo sam pao sa stupa. Skupila se tako povelika hrpa uređaja, alata, kablova i slične opreme. Nekoliko stotina kilograma.

Zavirio sam i u dubinski zamrzivač i pokupio sve sa svoje police, bilo je još dijelom zaleđeno. Imao sam dosta svojeg elektroničkog materijala u ormaru, pošto sam noći kratio praveći razne radio-amaterske uređaje, ali nisam se sjetio ništa uzeti. Nadao sam se uostalom da ću se uskoro vratiti i da će me sve na Srđu čekati. Dobro sam puhao dok je sve bilo u autu. U normalnoj situaciji sigurno nebih to uspio ponoviti. Već je dosta vremena prošlo, trebalo se vratiti, kolege su obavili svoj posao i krenuli smo natrag.

Moja Škoda je stenjala pod teretom, snizila se poprilično, ali nije ništa strugalo, nije ništa puklo i povratak je protekao glatko kao i odlazak, samo uz još veću pažnju zbog tereta, a i da u mraku ne skrenem s puta, jer desno od puta je duboka provalija! Kočnicama nije bilo lako jer je put dosta strm. O “JNA”, točnije o trebinjskim Srbima koji su držali Ivanicu nisam niti mislio. Tu večer su valjda četnici spavali, ili su se ponovo napili, jer nitko nije zapucao, iako su znali nasumce zapucati. Ja sam razmišljao što sve možemo napraviti s pokupljenom opremom i kako i gdje da postavim digipiter.

Odmah po povratku predao sam dežurnome kolegi HRTV-ove uređaje i alat i nastavio rad na stanici, iako sam jedva čekao da osposobim i negdje montiram repetitor, da bi veza išla kako treba. Repetitor sam provjerio u svanuće, napravio novi antenski kabel i pripremio alat. Isto rano jutro sam se dogovorio oko dozvole za montažu i krenuo na brdo Petku. (Velika Petka, 192 m) Znao sam (bolje rečeno, imao sam osjećaj) da me Četnici promatraju, jer vrh Petke im je bio lijepo vidljiv sa njihovih položaja, ali sam obavio montažu antene onako kako sam zamislio, bez prevelike žurbe, iako sam cijelo vrijeme očekivao da ću čuti ono već poznato zviždanje minobacačke granate. Nisam mislio da bi me pogodili pješačkim oružjem sa te daljine, ali granata iz minobacača bi me moguće stigla. Ipak, nisu pucali, valjda sam im bio smiješan u njihovoj sili, gdje se verem po stupu s nekakvim antenama u po bijela jutra, njima pred nosom. A moguće je i da su još spavali, ako su, po svome običaju, dosta popili sinoć. I tako je proradio repetitor – digipiter na Petki. Imao sam opet perfektnu vezu prema jugu, sjeveru i zapadu. Nisam čuo, a niti imao volje čuti nekoga sa istoka. Sa istoka je stizalo razaranje i smrt. I prijetnje meni i porodici.

Interesantno je spomenuti i kako su kolege iz HRTV-a riješili napajanje strujom odašiljača na Petki. Električni vod koji napaja Petku odvojili su od mreže u podnožju brda, odnosno prespojili iz razvodnog ormara na agregat u obližnjem hotelu. Sistem je funkcionirao za cijelo vrijeme rata. Zgrada odašiljača dobila je više pogodaka, kao i stup, ali repetitor i ostala oprema sretno su prošli. Tako ni ja nisam trebao brinuti za napajanje strujom, akumulator itd.

Po silasku s Petke, s još većim žarom nastavio sam sa slanjem i primanjem poruka. Moj prijatelj i nekadašnji susjed, ravnatelj bolnice dr. Zoran Cikatić, znao je za mogućnost slanja poruka, pa sam od njega dobio spisak lijekova i sanitetskog materijala za koji se već znalo da bi ga uskoro moglo nedostajati. Igrom slučaja iz Slovenije sam gotovo istovremeno dobio poruku za bolnicu, pitali su koji lijekovi i materijal im najviše trebaju! Tako je pitanje odmah dobilo odgovor, pa sam isti čas proslijedio listu, a znao sam i da će kolega slovenski radio – amater odmah listu proslijediti tamo gdje treba! Saznao sam od njega nešto kasnije, da je pošiljka već upućena prema nama. Bilo mi je to posebno zadovoljstvo, znao sam koliko taj materijal i lijekovi znače našim ranjenicima. U kasnijem radu bilo je još mnogo poruka sličnog sadržaja, u Dubrovnik je stiglo na tone lijekova, sanitetske opreme i sanitetskog materijala. Nažalost dio lijekova nije bio upotrebljiv, neki su se jednostavno rješavali svojih problema, bilo je starih lijekova, pa i sada, nakon dosta vremena još čekaju na uništenje, jer je to kompliciran i skup postupak. Ipak, svi su nastojali pomoći. Tako sam bio direktno uključen u rad Kriznog stožera saniteta, (što mi nisu odmah rekli) dopisivao sam se po prvi put s nepoznatim sugovornicima, koji su kasnije postali dragi prijatelji, koji su znali i u najtežim trenucima poslati rijeći ohrabrenja, ili napisati nešto smiješno i razbiti crne misli. Proveli smo mnoge sate u dopisivanju, sretni što naš sistem veza perfektno funkcionira. Zaista smo bili ponosni na sistem, na ljude koji su 24 sata bili za stanicom. Mislim da je za moju psihičku stabilnost u tim danima posebno zaslužan dr. Davor Mijatović iz Kriznog stožera u Zagrebu. Zabavljao me, podsticao i hrabrio. Smijao se samnom, tugovao je samnom. Ostao je takav i nakon rata, pa mi je u teškim trenucima bio od velike pomoći. Možda mu najbolje pristaje ono “ratni drug”. Drugi ratni drug je kolega Srđan Alujević sa odašiljača Biokovo, bio je uvijek tu kada je trebalo. Samo neznam kada je stizao spavati.

Jedne večeri, u kasne sate, posjetila me kod kuće “ekipa” iz bivšeg “štaba TO”, na čije čelo je došao Miljenko Bratoš. Miljenka nisam vidio dugi niz godina, a odrasli smo zajedno na Pelinama. Razlog posjete bio je jednim dijelom korištenje moje packet radio – veze, a drugim dijelom molba da im pomognem uspostaviti lokalni sistem UKV veza. Naravno da sam odmah pristao, moje iskustvo tako je moglo biti korisno upotrijebljeno, ali dogodila se najteža nesreća i Miljenko je slijedeće večeri tragično poginuo, ubijen je greškom od strane našeg stražara. Živci, ratna psihoza, strah i napetost, odnijeli su još jednu žrtvu. Bio sam toliko deprimiran da sam se svom energijom bacio na posao, da ne mislim o tome. Lako sam i ja mogao biti u tome automobilu…

Nisam osjećao umor ni pospanost, iako sam u prvih pet dana napada spavao samo nekoliko sati, a posljednjih 48 sati skoro nikako. Imao sam dobre treninge kao radio – amater, u takmičenjima sam često aktivno sudjelovao 48 sati, što sa pripremama i pospremanjem često pređe i 70 sati sa samo nekoliko sati spavanja.

Tako je došao i peti dan od prvog napada, peti listopada. Veza je funkcionirala besprijekorno, kao i agregat, međutim ako bi nestalo goriva prekidala se veza, pa sam morao ponovo “skakutati” preko repetitora da bih je opet uspostavio. Zato sam počeo puniti gorivo bez prekidanja rada agregata. Predveče sam ipak počeo osjećati umor. Potrošila se energija, trebalo se barem malo odmoriti, ali kako? Neke su poruke još čekale i trebalo ih je poslati. Pripremio sam sve, ali me umor savladao pa sam malo odrijemao. U međuvremenu je pala noć, 05.10.1991. Otišao sam onako bunovan, upalio sam agregat, ali sam se sjetio da sam zaboravio dopuniti gorivo. Trebalo je napuniti rezervoar. U ruci sam imao, kao i uvijek, bateriju. Uopće nisam bio svjestan da sam uz bateriju donio i upaljeni feral, koji sam spustio pored agregata. Namjestio sam bateriju na mjesto gdje sam je uvijek ostavljao, uzeo sam cijev, povukao iz kanistra i napunio rezervoar agregata, ali kad sam izvukao cijev nekoliko kapljica goriva palo je na feral i odmah planulo. Vatra je zahvatila cijev i prenijela se na kanister. Odmah sam shvatio grešku, ali bilo je prekasno. Kanister je bio mokar od goriva i snažno je planuo. Neznam kojom brzinom u takvom trenutku radi mozak, nemogu reči što sam sve mislio, ali sjetio sam se da je u spremištu i polupuna boca plina i još jedan rezervni kanister pun goriva. Naravno i agregat. Izgori li agregat – ostajemo opet bez veze. Preostalo je samo jedno i ja sam to učinio, zgrabio sam gorući kanister i odnio ga nekoliko metara dalje u vrt, te bacio tako da se gorivo izlije i da ga upije zemlja. Plamen se trenutno jako razbuktao, ali se uskoro smirio. Poslije su mi tumačili da kanister nebi eksplodirao… A možda i bi? Znam da postoje punjeni, antieksplozivni, ali ovo je bio onaj obični. Ja sam bio uvjeren da bi eksplodirao i da bi sve otišlo u plamen.

Kad sam tako lijepo otklonio opasnost, poslao sam suprugu, koja je izjurila iz kuće, po aparat za gašenje koji sam imao u autu, ali sam ga nažalost zaboravio staviti pored agregata. Ugasili smo do kraja vatru uz pomoć susjeda kojemu sam rekao da mislim da sam dobro ispečen i da me prebaci u bolnicu. Počela se javljati bol. Do tada je nisam niti osjetio, i tek kada sam sjeo u auto usudio sam se pogledati ruku, izgledala je užasno, a bol je svakog trenutka bila sve jača. Do bolnice sam saznao kako bole opekotine drugog i trećeg stupnja. Naime, osim temperature goručeg benzina, dodatno je plamen raspirilo brzo prenošenje kanistera. To je djelovalo kao let – lampa.

U bolnici su na odjelu hitne pomoći odmah započeli obradu opekotine, nisam vrištao, ali sam bio na rubu, na moju sreću uskoro je naišao šef odjela, dr. Stijepo Bogdanović i kad je vidio opekotinu, a posebno u kakvome sam ja stanju, na rubu nesvjestice od boli, a i od umora, odmah je naredio da me uspavaju. Zahvalan sam mu, jer mislim da više nebih bio izdržao. Bio sam zaista na rubu svijesti, srećom njegovo iskustvo me barem privremeno spasilo. Saznao sam i da je te večeri dežurni liječnik dr. Marko Margaritoni, sin liječnika. Znao sam da ostajem u dobrim rukama! Porodična tradicija nije mala stvar. Trenutak kasnije sam spavao.

Probudio sam se u podzemlju bolnice, okružen ranjenicima. Bio sam među našim ranjenim borcima. Desna ruka, debelo zamotana do lakta, nije boljela. Nisam zapravo ništa osjećao. Još sam malo odležao, da dođem sebi i razbistrim glavu, pa sam kenuo naći telefon i pozvati nekoga da me dođe prebaciti doma, ali sam se sjetio da je već dosta kasno i da je sigurno na snazi zabrana kretanja. Pomirio sam se da ću prenoćiti u bolnici, ali sam ugledao kolegu Srećka Tolju iz MUP – a, koji mi je rekao da me došao prebaciti službenim vozilom. Nisam ga nikada pitao, pa mi je i danas nejasno, kako je saznao što se dogodilo.

Kod kuće sam odmah nastavio s radom. Supruga je uskakala, a ja sam polako tipkao lijevom rukom, išlo je sporo, ali je ipak išlo. Kad su otišle sve poruke, umor me savladao, zaspao sam. Vrlo kratko… Uskoro me probudila jaka bol i danima više nisam zaspao duže od desetak minuta. Obično bi me nakon pet-šest, nekada deset, minuta probudila bol. Nikakvi lijekovi nisu pomagali, prijatelji iz bolnice su mi jedne večeri došli pomoći injekcijom Novalgina, nebih li uspio odspavati i malo se odmoriti, nažalost bez ikakvog efekta. Novalgin nije djelovao, prejako je boljelo.

Svejedno, poruke su i slijedećeg dana išle, posao se nije prekidao. Sada su uz suprugu pomagali i jedanaestogodišnji sin i osmogodišnja kćer. Sin je pod mojim pomnim nadzorom punio agregat gorivom, ali samo uz svijetlo baterijske lampe i spreman aparat za gašenje. Čak sam skinuo i osigurač sa aparata. Nikad više s feralićem pored goriva!! Kolege s HRTV-a su mi donijeli veliki aparat za gašenje požara, koji je sad besposlen stajao pored agregata. Da sam ga bar imao kad je trebalo! Nažalost greška je skupo plaćena.

Kolege iz Atlasa donijeli su mi printer i to mi je umnogome olakšalo rad, sve dolazne poruke sam od tada tiskao. Također smo počeli koristiti još neke prednosti ovog načina komuniciranja, a to je “oglasna ploča”. Naime postoji posebna automatska stanica – računalo, na kojoj se na magnetskom disku mogu pohraniti sve poruke, te ih kasnije čitati, slati ili tiskati. Tako sam sada mogao ostavljati poruke i bez uspostavljanja veze sa svim stanicama kojima su poruke upućivane, oni su kasnije, kad im je bilo zgodno, preuzimali poruke sa centralne stanice. Ja sam također tako preuzimao poruke kada bih obradio prethodne. Poruke smo slali u serijama, pa smo se dogovorili o posebnom označavanju svake serije. Tako smo skratili pisanje, bilo se dovoljno pozvati se na seriju i broj poruke, i dati odgovor, npr. “DU-SA 16/22: svi su živi i dobro su.” Poruke su bile u telegrafskom stilu, najčešće ovakve kao ova navedena. Nažalost imali smo prilika prenijeti i one najtužnije poruke, o pogibiji naših branitelja. Sistem rada se uhodao, pa se svaki dan prenosilo nekoliko desetaka poruka više. Ukupno na tisuće. Nedavno sam pokušao izbrojiti imena ljudi koji su se javljali, ali sam odustao. Ima ih previše.

Reakcije primalaca bile su uglavnom slične, prvo nevjerica otkuda sad poruka, pa pitanja kako je to stiglo, ali je supruga rijetko kome odavala tajnu kojim putem to ide. Nije davala ni naš broj telefona, već bi primaocu prenijela poruku i pitala ga dali želi poslati odgovor. U gotovo 99% slučajeva primaoci bi požurili i izdiktirali odgovor, koristeći iznenadnu priliku da se jave svojima. Tek poneki sumnjivac nastojao bi svakako saznati kojim putem stižu poruke. Takvi su ostajali bez mogućnosti odgovora, jer nismo imali vremena za duge diskusije, a još manje volje za odavanjem naše lokacije. Ostala su mi za uspomenu isprintana imena stotina mojih sugrađana koji su priliku iskoristili, kao i imena njihove rodbine izvan Dubrovnika, koji su se interesirali za svoje, nudili pomoć, zvali ih da dođu itd..

Interesantno je sjetiti se i kako su se Dubrovčani hranili tih dana. Mislim nikad bolje u povijesti. Nažalost frižideri nisu više ničemu služili, ni obični ni dubinski, sve se već zagrijavalo, trebalo je pojesti svo meso koje je bilo zamrznuto, ili ga baciti. Na sve strane dimili su roštilji, gradelalo se naveliko, miris pečenog mesa lebdio je u zraku. Platilo je već i poneko kržljavo stablo. Uz ljude nasitili su se i psi i mačke i to lijepih komada. Vode je još bilo po cisternama u okolici, ali su redovi pred cisternama postajali sve duži. Čekanje u redu za vodu bio je uglavnom dječji posao, kad bi napunili sve što su imali, polako su to prenosili do kuće. Učinili smo inventuru sve hrane što smo je imali kod kuće, kupovali ono malo što se još moglo naći u trgovinama, koje su se ubrzano praznile. Kruha je bilo dovoljno i samo je par dana, a nakon direktnih pogodaka, pekara “Orlando” prestala s radom. Svaka im čast! I oni su obranili Dubrovnik! A zadovoljan je bio i vitez Orlando, jer su časno nosili njegovo ime.

Rat se zahuktao. Četničke horde ojačane pljačkašima i crnogorskim vucibatinama, koji su se do tada međusobno ubijali na Cetinju, u Nikšiću, Pljevljima, pustošile su Konavle. Naveče smo palili agregat i dok je računalo, sada već skoro potpuno automatiziranim postupkom, slalo pripremljene poruke, mi bi pogledali TV dnevnik, a uvijek je dolazilo i dosta susjeda željnih novih slika. Željno i optimističkih vijesti, kojih nije baš bilo… Odašiljač TV signala na Petki stalno je radio, ali nije bilo struje za TV prijemnike. Tim putem snimio sam na video trake nekoliko sati “sirovog” materijala, koji se slao za Zagreb. Tako smo nekoliko puta uspjeli vidjeli i tu vojsku razbijača i čuti obečanja da će za par dana šetati Stradunom. Nosili su odore JNA, ali je na prvi pogled bilo jasno da to nije redovna vojska. Zvali su ih “rezervisti”, ali su to bili uglavnom kriminalci i dobrovoljci kojima je obečan ratni plijen, aljkavi, neobrijani, divljeg izgleda. Oni koji bi progovorili u kameru odavali su o kakvoj primitivnoj vrsti ljudi se radi. Već smo ranije načuli vijesti da za ovim barbarima dolaze i njihove porodice, djeca i supruge, opskrbljeni vrečama, kutijama i svim mogučim prijevoznim sredstvima. Pljačkali su sve što su mogli uzeti, skinuti, pa i iščupati ! Imao sam kasnije priliku promatrati te “porodice” na djelu, kada su pljačkali kuću Galinovića na putu za Osojnik, iznad stare Mokošice, koja se dobro vidi sa mog balkona. Promatrao sam dalekozorom kako su nekoliko sati iznosili sve iz kuće i trpali u maslinastosivi vojni (!) kamion. Neznam dali su mi kolege u Italiji vjerovali kada sam im o svemu tome poslao poruku. Nastojao sam im događaje prenijeti kao neutralni objektivni posmatrač, znajući da oni već imaju obilje različitih informacija, ali među kojima je bilo i iskrivljenih i zlonamjernih. Dobijao sam mnogo pitanja sa one strane Jadrana, na koja sam nastojao pošteno i opširno odgovoriti, svjestan da nije lako prosječno obaviještenom Talijanu shvatiti da netko napada i ubija drugoga samo zato, jer mu taj nije dobrovoljno pao pred noge i dao sve ono što mu je htio oduzeti… Uspoređivao sam Dubrovnik sa Firencom, Venecijom i Rimom i pitao ih dali mogu uopće zamisliti dabi itko normalan bombardirao te gradove! Ta je usporedba imala efekta i stvarala je u njihovim očima sliku krajnjeg barbarstva, nečovještva i divljaštva. Mnogi su u tome trenutku rekli da je tako nešto potpuno nezamislivo, a ja bih samo rekao da jest nezamislivo, ali nama se upravo događa. Najčešće sam razgovarao sa advokatom Robertom Baruccijem iz Chietija, pokrajina Abruzzo, koji je naše razgovore odmah proslijeđivao u tisak. Ponekad je vjerno prenosio naš razgovor, a ponekad je davao svoje viđenje situacije. Počeo je sa opisom naše prve veze i naslov članka bio je: “Via radio dalla Croazia”, slijedeći je naslovio: “Vojska blokirala pomoć za Hrvate”, a idući je naslov već bio “SOS iz Dubrovnika primljen u Chietiju”. Roberto je poput najboljeg novinara skupljao informacije sa svih strana i vrlo brzo je došao do istine o napadima na Dubrovnik, vjerovao je što sam mu pričao, a što su pokazivali i naslovi članaka koje je slao novinama. Odličan je kao novinar, pa nije niti trebao raditi kao pravnik.

Informacije i istina probijali su se i na sjever. Kolega radio – amater i novinar iz Kopra, Vitko Kogoj, osim za Slovenska glasila, pisao je i za Njemačke novine. Od njega sam dobijao povratne informacije gdje je i što izašlo u Slovenskom i Njemačkom tisku. Tim putem su moje poruke došle u ruke i piscu Jevremu Brkoviću i kako on sam kaže, poslužile mu kao ključ za knjigu “Prljavi rat”. Gospodin Brković mi je poklonio knjigu i u posveti napisao: “Koautoru ove knjige…” Nekoliko stranica knjige u prilogu je ovih sjećanja.

A evo kako sam počeo slati “javne poruke”: gotovo svake noći bio sam satima budan, jer me je opečena ruka jako boljela i spavao sam vrlo malo. Uglavnom su to bili kratki polusni, najviše desetak minuta. Tražio sam načina da se nečim zabavim, da skratim noć. Ponekad nakon slanja posljednje poruke tog dana, nastavljao sam kratko vrijeme lutati po hrvatskim i slovenskim paket repetitorima, nabrzinu čitajući ostavljene poruke kolega radio amatera. Tako sam se dosjetio da bih mogao i sam napisati neku poruku o onome što nam se tih dana događalo i nakon iduće serije poruka i to poslati u svijet. 16.10.91. sam napisao poruku i ostavio je u ”biblioteci poruka” u Ljubljani. Tekst je bio kratak i glasio je:

 ”Pozdrav prijateljima širom Slovenije! Jošsmo živi, iako zatvoreni u Geto. Nemamo struje ni vode već 16 dana, potpuno odsječeni… Ovo je Hitler radio Židovima i bilo je jezivo o tome slušati i učiti, asada to rade nama. Nastojat ćemo preživjeti, djeca nas trebaju. Njima je najteže, ona ne shvaćaju tko i zašto nam ovo radi… Svima pozdrav, neka Bog da da se opet dopisujemo. ”

Slijedeći dan sam dobio povratne informacije da je poruka prevedena i prenijeta u Austriju i Njemačku i da svakako moram i dalje slati poruke iz Dubrovnika. Još uvijek smo bili medijski blokirani i domaća i svjetska javnost željela saznati što se događa kod nas, a ovako su imali priliku čuti sve iz prve ruke. Nije mi trebalo dvaput reći, shvatio sam što znači slati istinu u svijet, pa su slijedile poruke:

18.10. :”Prijateljima koji su se javili sa svojom podrškom od srca zahvaljujem. Danas je 18 dan bez struje i vode. Ponovo pucaju, ali g. Kadijević veli da nije istina da oni napadaju. Znači oči i uši me varaju… Loš znak, za mene ili za njega?”

21.10. :”Granatama iz tenkova i višecijevnim bacačima po Srđu iznad drevnog Dubrovnika… Bliska okolica – Župa dubrovačka, spaljena, srušena, opljačkana. Vojno odmaralište Kupari, nekoliko velikih hotela, sravnjeno je sa zemljom… To je JA!!! Neka nas Bog i Sveti Vlaho, naš zaštitnik sačuvaju!”

Ovo posljednje o Kuparima nije baš bilo posve istinito, ali tako sam čuo i prenio. Ako i nije sravnjeno sa zemljom, dosta je uništeno i popaljeno,

Tog sam dana prvi put nakon nesreće prospavao cijelu noć, jer me ruka manje boljela. Pokušavali su mi još u par navrata prijatelji iz medicinskog centra olakšati muke i pomoći, nažalost ništa nije djelovalo na mene. Bol je bio jači. Slijedećih dana sam spavao i po 12 sati, valjda nadoknađujući propušteno. Kad sam se pošteno naspavao, počeo sam ponovo slati poruke:

28.10: “Dubrovnik, 28 dan sužanjstva, Listopada 1991. Mir s vama! Od jučerašnjeg nedjeljnog jutra bezbroj puta sam se sjetio ovog milione puta izgovorenog pozdrava za vrijeme Svete mise. I u sebi odgovorio: i s duhom tvojim. Toliko puta slušan pozdrav, običan pozdrav puku, kao dobar dan, sada to više nije samo pozdrav! Sada je to želja, vapaj, nada! Poruka i zahtjev Božji, izrečen preko njegovog namjesnika na zemlji: MIR S VAMA!

Ne pucaju po nama već par dana, po koju minu i rafal ispale tek da pokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi. I da nas zazebe oko srca….

Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji čeka da dobije nešto da preživi današnji dan… Oko je zasuzilo… Davali su oni cijeloga života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Muči ih glađu i žeđu… drži ih u logoru! Da, rekli su im da mogu otići gdje žele, napustiti ognjišta i poći u nepoznato. Prestari smo, kažu, a i preponosni za to! Predugo je u našim ušima odzvanjalo: Non bene prototo libertas auro… Dugo smo šetali pod barjakom Libertas, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kada za to dođe čas: Boninovo, Mihajlo, Danče… stoljetna dubrovačka groblja, na kojima snivaju i naši preci.

Ostavio sam ih u redu, a u ušima je odzvanjala teška kletva na račun onih koji nam ovo rade… Teška staračka kletva!! Otišao sam iz reda za hranu i kažem supruzi da nisam mogao ostati. Razumije me, imamo još malo hrane, bit će za danas nešto. Važno je da su djeca koliko – toliko sita, mi smo oboje po 5-6 kg lakši. Palo mi je na pamet danas da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, narasla je brada, jer sam se prestao brijati kad je Dubrovnik okružen, a sa lijevom rukom mi to ionako nebi uspjevalo. Dočekam li živ dan kad ćemo opet biti slobodni, obrijat ću je. Slutim da je taj dan blizu. Ovaj grad pjesnika, pisaca, umjetnika, učenjaka nije neka bezimenna tvrđava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to. Ovo je ipak tisućljetni grad slobode. Biser Jadrana, kako su mu u onoj propaloj i bivšoj Jugoslaviji svi tepali! A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Što se prije školjka otvori, prije će i biser zasjati!”

Poslije rata dobio sam isječke iz više raznih novina koje su objavljivale poruke. Članak od 14.11.91. u njemačkim novinama nosi naslov: “Elftausend Granaten auf Dubrovnik” i počinje jednom od poruka:

“Ne znam dali ćemo u budućnosti još moći izmjenjivati obavijesti. Drugi dan neprekidnog bombardiranja. Dubrovnik pomalo umire, kako onaj stari, tako i novi. Pišem između dvije granate i drhtim.”

Ovim riječima počinje potresno javljanje jednog dubrovačkog radio-amatera, otposlano 12. studenog u 16:43 putem ”radio-paketa”, sustava komunikacije pri kojemu je kompjutor povezan preko relejne radio postaje. Toga dana je srpska armija počela snažno bombardirati staru jezgru Dubrovnika. Hrvatska televizija je tu večer objavila da je na grad ispaljeno jedanaest tisuća granata.

“Obavijestite Hrvatsku da smo razoreni, uništeni, prevareni.. Mnogi od nas će vjerovatno umrijeti, nema više ni hrane ni vode. Pucaju po nama od jutra do u noć. Nažalost Hrvatska neće više imati svoj Dubrovnik, svoj ponos, svoj biser. Gradsko jezgro će biti razoreno. Hoteli gore, požari sve pustoše. Do sada nisam napisao ovakav poziv, bio sam hrabar i optimist, sada međutim moram priznati da se bliži kraj. Ovo više sami ne možemo izdržati, stoga pozivam u pomoć. Upućeno je svima, ali onima koji nose najveću odgovornost poručujem: cijena je bila previsoka. Poslije nas vi ste na redu.”

Tim riječima završava SOS poziv radio-amatera Dubravka Lasića (Nijemci su se potrudili i stavili kvačicu na ć! ) koji je, zajedno s još nekoliko radio-amatera, u proteklim tjednima održavao jednu od malobrojnih još funkcionirajućih veza sa vanjskim svijetom. Čak je ponekad Lasić bio jedini, jer je svoj uređaj mogao napajati iz pomoćnog strujnog izvora, dok su drugi radio-amateri, u gradu bez električne struje, morali zamuknuti. Dubravko Lasić pisao je izvještaje iz opsjednutog grada, kao i pozive u pomoć vanjskom svijetu. Slao je popise potrebnih lijekova i posredovao u slanju obavijesti o osobama koje su tražili članovi obitelji. “

U članku se djelomično citiraju i ranije poslane poruke, a prijatelj Nijemac koji ga je sačuvao i kasnije poslao, napisao mi je da je članak imao priličnog odjeka u Njemačkoj. Dio koji spominje druge radio-amatere nije baš točan, jer osim mene na paketu nije bilo drugih aktivnih amatera, tek kasnije su se javili na ultrakratkom i kratkom valu. A spomenuta poruka 12.11. u 16:43 je poruka očaja, a istovremeno i prkosa. Očaja jer je bio u tijeku jedan od najžešćih srpskih napada, gorjelo je na mnogim mjestima, pogođena je i moja kuća, kao i susjedna. Prkosa, jer nisam htio stalno ostati u relativno sigurnijem podrumu, u koji sam ja inače rijetko silazio, već sam pokrenuo agregat, napisao i poslao poruku. Ali moram priznati da sam se osjećao kao osuđenik koji čeka kraj ili čudo.

Problem broj jedan postala je prehrana, dok sam gorivo za agregat još nekako dobijao, ali sam nadugačko objašnjavao čemu će gorivo poslužiti. Okupatori su pokazivali svu svoju nečovječnost uništavajući sva skladišta hrane, satima ih gađajući iz svega što su imali. Zapalili su sve gdje su mislili da se nalazi hrana. Zahvaljujući čestim kišama sakupljali smo vodu i punili kadu i sve raspoložive lonce i boce. Tim su se poslom bavila djeca, sa krova se kišnica slijevala u lonac, kojeg su oni stalno praznili. Ta je voda služila za kuhanje i pranje. Kupanje je odnosilo najviše vode, 5-6 litara po osobi. Čudio sam se sam sebi kako se uspijem “okupati” u toliko vode, jer sam ranije bio pravi rasipnik vode. Shvatio sam onu: na sve se čovjek u nevolji nauči… Vodu za piće dovozile su noću auto-cisterne, ispumpavali su je u obližnju veliku podzemnu cisternu i onda po danu dijelili. U redu za vodu su uglavnom bila djeca, Bogu hvala da nisu nastradali, jer su u par navrata bježali, pošto su blizu počele padati granate. Ljudi u redu za kruh nisu bili te sreće. Bilo je puno ranjenih, a i poginulih u redu za kruh.

Naše su se zalihe hrane opasno smanjile. Izgled svježeg mesa, voća i povrća odavno smo zaboravili. Pomoć je bila nedostatna, gotovo simbolična. Profunkcionirala je međususjedska robna razmjena. Mi smo na početku rata imali dovoljno ulja, brašna i šećera, jer smo sasvim slučajno neposredno pred rat kupili uobičajenu dvomjesečnu količinu. Moram priznati da se nisam nimalo pripremio za nešto ovakvo, dapače sam bio siguran, otprilike kao i Talijani, da je ovo što se događa zaista nemoguće. Ponekad sam hvatao sebe u želji da se probudim iz ovog ružnog sna. Jedino su me zavijena ruka i bol uvjeravali da ne sanjam. Supruga se trudila da od minimuma namirnica stvori maksimalan broj različitih jela. Povremeno se u trgovini mogla kupiti kokoš, pa bismo napravili gozbu, pečena kokoš nadjevena starim kruhom! Narasla bi dvostruko i bila je izuzetno ukusna. Jednu kokoš dijelili smo sa susjedima, koji su imali još drva za loženje, na 8 gladnih… I svi bi se dobro najeli. Pili smo i sok, spravljen od čaja od šumskih plodova, šećera i limunske kiseline. Sve ratni “izumi”, ali odlični recepti, pa ih primjenjujemo i danas.

Sve češće se spominjala mogućnost odlaska djece i supruge iz Dubrovnika. Gotovo sva djeca iz susjedstva već su otišla. Ranije nismo o tome govorili, prvenstveno zato jer ja nisam bio sposoban ni obući se bez tuđe pomoći, ali se moje stanje malo popravilo. Dok je JNA kontrolirala brodove supruga nije htjela niti čuti o odlasku, jer je bila sigurna da bi ih iskrcali s broda i mene ucijenili. Djeca su previše propatila, najviše vremena provodeći u mračnoj šupi i insistirao sam da idu, dijelom i zato jer sam stalno dobijao prijetnje bivših kolega, crnogorskih radio amatera. Prijetnje su se odnosile i na porodicu. Uspjeli su me uvjeriti da sam visoko na njihovome spisku “osuđenih”. Čudio sam se količini zloče kod dojučerašnjih naizgled normalnih Crnogoraca, a sada najljućih Četnika. Istih koji su se godinama pretvarali da su mi prijatelji. Čudan, dugo pritajen virus im je potpuno izmijenio mozak. Bio sam potpuno miran zbog sebe, zapravo pomiren sa sudbinom. Nisam imao namjeru dospjeti živ Četnicima u ruke. Imao sam mali top, “Star” sa 8 kom 9 mm metaka, koji je gosp. Stjepan Kljuić poklonio mome stricu, on ga je poklonio mome ocu, a on meni. Bilo je i par stotina komada streljiva. Nebih ga ja tek tako dobio, da moj otac nije sebi nabavio još bolji top! On, koji je prošao Blajburg i Križni put gdje mu je zauvijek ostao stariji brat, robijao pod komunistima, nije mogao očekivati od Četnika milost. A niti bi je tražio, čak i da je znao, da će mu je dati. A nije ni on njima ikada zaboravio i oprostio. Realno gledajući, Četnici su mogli uz dosta velike žrtve osvojiti grad. Pokušavali su u više navrata osvojiti tvrđavu na Srđu, ali ih je dosta ostalo pored puta. Naši su gore činili čuda, a to je Četnicima jako smanjilo želju da popiju kavu na Stradunu, dajući nama vremena za pripremu “toplog” dočeka. Vjerujem da su mnogi mislili kao i ja, ako dođu dočekati ih do zadnjeg metka. Znao sam da bi mi ionako vijek u njihovim rukama bio jako kratak. Na kraju su oni ipak povukli najbolji potez i podvili rep. Ovaj put zauvijek, nadam se.

Jednog dana, ne sjećam se točnog datuma, mislim da je bilo početkom studenog, uvrtio sam sebi u glavu da opet odem na Srđ. Mislio sam da mogu biti od koristi braniteljima, jer tvrđavu “Imperial” i sve instalacije jako dobro poznajem. Zavirio sam kroz 11 godina rada na njoj u svaki kutak, bio zadužen za funkcioniranje vodovoda i hidrofora. Povezao sam se s odgovornima i dobio dopuštenje za posjet, a “deve” su me poveli sa sobom na jedan od njihovih redovnih uspona sa hranom i streljivom za branitelje. “Deve” su se zvali nosači hrane i svega potrebnoga na Srđu. I tim momcima treba odati posebno priznanje za svakodnevno svladavanje 416 metara visinske razlike, sa dosta tereta. Ja sam ubrzo ustanovio da sam potpuno van forme, bolje rečeno da su “deve” u takvoj formi da ih ja mogu samo gledati kako odmiču. Oni su odavno ušli u tvrđavu,a ja sam se polako vukao za njima i na domaku tvrđave morao i sjesti da se malo odmorim. Onda je nešto prasnulo u grmlju, par stotina metara daleko, a kasnije su mi objasnili da je to bila ručna bomba koju je jedan od branitelja bacio prema grmlju, jer je čuo i opazio kretanje u blizini. Ispostavilo se poslije da je kretanje ipak uzrokovala neka zalutala životinja, valjda krava s Bosanke, ali mogao je isto tako biti i neki puno opasniji nezvani vol, jer su u to doba Četnici već bili jako blizu, na obližnjoj tvrđavi Strinčjeri. Branitelji su me lijepo primili i pokazali mi razaranja na tvrđavi. Sumnjam da su imali puno gostiju gore, ali svejedno se upitam dali se netko sjeća tog večernjeg posjeta… Pokušao sam rekonstruirati mjesto gdje je bila radiona, ali je to bio težak zadatak. Sve srušeno, hrpa kamena i cigle, iz koje je provirivao poneki komad alata. Uzeo sam jedna zahrđala kliješta za uspomenu. Na plafonu sale odašiljača zjapila je poveća rupa od minobacačke granate. Prva rupa od mnogo kasnijih . U hrpi svačega što se motalo pod nogama po podu ispod rupe, spazio sam rep i dio tijela minobacačke granate i pokupio ga. To je od one največe, 120 mm i čuvam je kao uspomenu na taj večernji posjet Srđu i braniteljima, a i kao prvu od mnogo kasnijih koja je probila krov i ploču i završila u pogonu.

Braniteljima sam ispričao ono što sam mislio da bi im moglo koristiti, pa sam se kasno napipice po mraku sam polako spustio u Grad. Dogovorili smo se da se moram javiti stražaru na magistrali, kojega će oni obavijestiti, ali kad sam stigao nisam nikoga vidio. Zvao sam u po glasa sve dok mi se nije javio, bio je 100 metara niže od mene. Vjerujem da me zafrkavao kada je rekao da on po noči prvo puca, pa onda pita tko ide. A možda i nije ? Mislio sam da se šali i kad je rekao da mu nitko nije javio da trebam naići, ali kada su mi to kasnije potvrdili u kući u koju me odveo, nije mi bilo svejedno. Netko je na Srđu zaboravio obećanje, što je moglo tragično, po mene, završiti. Kako je netko od njih dolje imao od ranije obavijest da ću ići gore, uskoro su me pustili doma.

Jednog dana pojavila se mogućnost da mi obitelj ode iz grada Francuskim ratnim brodom-bolnicom La Rance. Dogovorili smo se, pa su iskoristili priliku i otišli, jer JNA nije smjela pregledati taj brod. Otišli su tako do Rijeke, gdje ih je došao pokupiti prijatelj sa packet-radija iz Pescare, koji ih je stalno zvao da dođu k njima. Mi smo njega i suprugu ugostili godinu prije, pomogli im da nađu sobu i snađu se, oni su se osjećali obvezni sada pomoći nama. Nije mu bilo teško prijeći pola Italije, a u njegovoj kući moji su se ponovo osjetili sigurni i zaštićeni. Naravno da im nije ničeg falilo, uskoro su se svi trudili da im baš ništa ne fali, upisali su nam djecu u školu itd..Dopisivali smo se svaki dan putem packet radija. Osjetio sam veliko olakšanje jer je porodica na sigurnom.

Kada mi je dosadila vožnja bolnica-kuća, a u zgradi sam ostao skoro sam, a i uz uvijek prisutnu mogućnost da me na putu od semafora do bolnice pronađe minobacač koji je taj dio često pogađao, preselio sam se stalno u bolnicu. Bilo je i toplije a i stalno je radio agregat, pa je bilo puno lakše raditi. Nažalost i posla za potrebe bolnice je bilo sve više. Slao sam izvještaje o ranjenima, poginulima, o stanju u gradu, potrebama. Vezu sam držao stalno od ujutro do kasno uveče.

Nažalost stanje moje desne ruke, prilično izmijenjenog izgleda opekotinama drugog i trećeg stupnja, nije nimalo išlo nabolje. Iako sam sve više boravio u bolnici, nije bilo nikakve mogučnosti za rehabilitaciju ruke. A bilo je i puno drugih, mnogo težih slučajeva, pa nisam niti htio nikome oduzimati vrijeme. Već ranije liječnici su mi preporučili hitno liječenje i rehabilitaciju, ali van Dubrovnika, ako mislim ubuduće normalno koristiti ruku. Ja sam znao da sam uspješno obavio svoj posao, jer su druge veze iz Dubrovnika već odlično radile. Bilo je već više satelitskih telefona, pa sam zaključio da se mogu na neko vrijeme “izgubiti”. U jednome razgovoru u bolnici sa Antom Regjom iz Sekretarijata za poslove obrane (kako se to  tada zvalo, kasnije Ured za obranu) rekao mi je da se više ne igram s rukom i da krenem na liječenje, jer njima zbilja više ne trebam. Već ranije obučio sam i zamjenu za rad na stanici i s te strane sve je moglo raditi kao i ranije, a dogovorio sam se da budemo svaki dan u vezi, ako im zatrebam. Dogovorili smo se također da dođem u “Obranu” po propusnicu, pa sam dozvolu za odlazak iz Grada dobio 29.12.1991. i to na neograničeno vrijeme. Datum povratka nije bio upisan i mislim da je taj detalj bio znak povjerenja da ću se odmah vratiti, ako me budu trebali. Već ranije mi je i liječnička komisija odobrila liječenje van Dubrovnika, preporučili su Rijeku radi najbolje mogućnosti liječenja i rehabilitacije opekotina. Početkom 1992. krenuo sam brodom teška srca u Rijeku, ali sam se po dolasku ispred bolnice u Rijeci u zadnji čas predomislio i ipak prihvatio pozive prijatelja i liječnika iz Pescare, koji su mi nudili najsuvremeniji tretman opečene ruke, a tako bih mogao biti s porodicom. Održali su obečanje, dugotrajnom rehabilitacijom (više od 18 mjeseci !) osposobili su mi ruku, pa nemam težih posljedica. Crni nokti su opet dobili normalnu boju, od šake do lakta se sve manje vide ožiljci. “Riblja koža” na nadlanici i oko palca neće nikada nestati i uspomena je na domovinski rat, a peckanje i stezanje kože pri svakoj promjeni vremena služi mi kao barometar. Kad me netko pita gdje sam to zaradio mogu ponosno reći: borio sam se za Hrvatsku. Onako kako sam najbolje znao i umio. Riječima umjesto puškom.

Nažalost kada sam naknadno od HRTV-a zatražio tri mjeseca neplaćenog dopusta radi liječenja, nisu mi htjeli dati niti jedan jedini dan. Morao sam raskinuti radni odnos. To me iznenadilo i nakon svega teško mi je palo, a nikada kasnije mi nisu rekli ni hvala, iako su dugo jedinu vezu sa Dubrovnikom imali preko mene i moje stanice, slali naređenja što da se učini, o čemu imam pisane tragove. Zato su svim kolegama, koje sam jedne noći zvao, a koji nisu htjeli ići samnom na Srđ, poslije rata podijelili odličja. Mene su preskočili, a valjda i izbrisali… Problem je što sam dobar dio rada i poruka sačuvao u pismenom obliku i na hard disku, pa me nije moguće izbrisati…

I tako, nakon sporazumnog raskida radnog odnosa, nije mi preostalo ništa drugo nego postati gastarbajter. U Dubrovniku posla nije bilo, a u vojsku nisam htio ni ranije, pa nebi bilo pošteno gurati se ni kasnije. Nisam mogao živjeti dugo s porodicom na teret prijatelja, nas je ipak četvero, a ušteđevina koju smo imali se brzo smanjivala. I tako su mi prijatelji pronašli nekakav posao, koji sam mogao raditi jednom rukom – sklapanje računala. Računala sam poznavao, dobio sam električni odvijač i počeo raditi “na crno”. Vlasnik firme ubrzo je otkrio moje znanje elektronike i uspio me nagovoriti da sredim radnu vizu i zaposlim se kod njega u servisu. Uvjeti su bili više nego pristojni, nije koristio situaciju u kojoj sam se nalazio, a i rehabilitacija ruke je tekla dosta dobro, pa sam tako postao pravi “gastarbajter”. Prvo sam se šalio, a onda prihvatio i tu činjenicu. Djecu su odmah kada sustigla  upisali u školu, pa su se već dobro snalazili, lijepo su primljeni i brzo su učili jezik.

Odmah po dolasku “okupirao” sam “za potrebe Hrvatske republike” dio prijateljeve packet-radio stanice i sa nje posredovao u slanju poruka. Prijatelj je bio presretan što može pomoći, a sa njegovom vrhunskom opremom sve je išlo bez problema, ali je problem bio pozivni znak. Da se ne moram stalno iznova pretstavljati, počeo sam koristiti svoj pozivni znak, dakako ilegalno, jer sa Italijom još nismo imali reciprocitet u korištenju pozivnog znaka. Logika je bila jednostavna, jer nitko nije mogao znati da moja emisija potiče direktno sa tipkovnice, te da ne dolazi iz Dubrovnika. Na taj način sam i dalje aktivno sudjelovao u organizaciji dopreme lijekova za bolnicu. Bio sam virtualno “u Gradu” i malo tko je znao gdje sam fizički. Sa bolničkom postajom sam preko par digipitera stalno održavao vezu, ako bi što zatrebalo. “Konektirao” sam Grad svaki dan. Ali, sve je pomalo dolazilo u normalu, već se naziralo da je Grad sačuvan. Hrvatska je svaki dan bila jača i te vijesti su nam pomagale da nam lakše prolaze dani. Sastavio sam i osposobio jedan prastari radio, pa smo slušali radio Zagreb na srednjem valu, a ponekad i vijesti na kratkome valu. Znao sam otprije napamet sve frekvencije gdje Zagreb emitira.

Nakon nešto više od godinu i po dana vratio sam se u Dubrovnik, javio u Ured za obranu i zamolio da mi produže dozvolu boravka, iako na prethodnoj nije bilo označeno do kada vrijedi. Gosp. Teo Andrić, predstojnik Ureda za obranu, izišao mi je u susret i 20.08.1993. izdao dozvolu za još jednu godinu boravka u Italiji, radi zaposlenja. Ponovo sam se vratio 18.08.1993., a kako se sve polako vraćalo u normalu, osim što nisam nigdje mogao dobiti posao, odlučio sam odraditi još jednu godinu “na zapadu”. Ni dozvola nije više trebala, pa sam otišao i konačno se vratio 1995. godine. S minimumom novaca i jako sretan što se vraćamo. Četiri godine sam čekao čas da se vratimo.

Po povratku sam morao sebi i obitelji osigurati egzistenciju, posla ni za mene ni za suprugu i dalje nije bilo. Krenuli smo u potpuno neizvjesni privatni posao, sa minimumom svog i s nešto posuđenog novca, bez puno znanja što nas čeka. Nismo vani mnogo “stavili u čarapu”, tek da se snađemo prvih par mjeseci dok posao krene. Još uvijek preživljavamo s malim obiteljskim poduzećem, koristeći za kupovinu robe poznanstva u Italiji i vrlo povoljne cijene, uvozeći alat, vijčanu robu i drugo što spada u željezariju. Poduzeće je prvu godinu poslovalo negativno, pa smo na sto muka. Ipak se nadamo…

 Packet radio opet je samo zabava i hobi, bogatiji sam za dosta divnih prijatelja u Italiji, koji su mi pomogli kad je trebalo, brinuli za porodicu i omogučili mi liječenje. Nadam se i čekam dane kada ćemo ih moći pozvati u goste, kada će oni poziv moći prihvatiti bez sada još prisutnog straha.

                                                                       Dubravko Lasić

RSS izvor za komentare na ovaj članak.

Leave a Reply

KONTROLA, UPIŠITE: *