Feb
1
2010

Str. 1 Po?etak

PAKAO JE PO?EO U BLEIBURGU

U svibnju 1945. godine navršavao sam devetnaest godina. Nepunu godinu dana bio sam vojnik. Zanova?en sam u ljeto 1944. godine, odmah po završetku gimnazijske velike mature, koju sam položio u Sisku, gdje je moj otac godinu dana službovao kao predsjednik suda. Zajedno s još stotinu i pedeset abiturijenata iz cijele Hrvatske raspore?en sam u Doknadnu sat Stražarskog sklopa Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTS) u negdašnju Rudolfovu vojarnu u Ljubljanskoj ulici u Zagrebu. Continue Reading »

Jan
31
2010

Po?ast braniteljima!!

Braniteljima u po?ast

Sa zakašnjenjem, ali evo sam ipak obado da je na sjednici Gradskog vije?a Dubrovnika od 25.01.10., a povodom ovogodišnje feste Sv. Vlaha, dodijeljena nagrada Grada za životno djelo (i) gosparu general-bojniku Nojku Marinovi?u. Nagrada je dodijeljena za iznimna postignu?a i osobni doprinos u herojskoj obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu itd. Continue Reading »

Jan
31
2010

Knjiga, osvrt 1994.

Bleiburg – ta nikad zacijeljena rana

Sretan sam i zahvalan što mi je nakon šutnje duge više desetlje?a pružena prilika da napišem nekoliko redaka o hrvatskoj Golgoti, o Kalvariji tisu?a i tisu?a hrvatskih vojnika, seljaka i gra?ana, žena i djece. Bio bih to u?inio i ranije da mi ovaj naš aktualni, nikad i nikom objavljeni rat, nije oduzeo još barem jednu godinu života koju sam proveo u imaginarnoj žici oko slobodarskog Dubrovnika. Znao sam pouzdano kojom ?e bojom procvjetati plo?nici Grada ako u njega u?u suvremeni Huni. O svojoj sudbini, u tome slu?aju, nisam ni najmanje dvojio. Continue Reading »

Jan
31
2010

Knjiga, Uvod 1991.

Vjekoslav Lujo Lasi?: Pakao je po?eo u Bleiburgu.

Uvod: Bleiburški memento. U Dubrovniku, 15. svibnja 1991.

BLEIBURÅ KI MEMENTO

 Toronto, Kanada, 1985. godine. U posjetu kod ro?aka Slave Lasi?a. Prvi susret nakon rata sa zapisima što svjedo?e o tragediji desetaka tisu?a pripadnika hrvatske vojske, gra?ana, žena i djece. Tužni završetak povla?enja preko Slovenije u Austriju i tamošnje predaje. Tragedija je nazvana “bleiburškom”, jer je hrvatski pakao po?eo u Bleiburgu. Tamo je, polovicom svibnja 1945. godine, zapo?eo masakr nad razoružanim, bespomo?nim, izdanim i prevarenim hrvatskim muževima ?iji je jedini grijeh bio što su voljeli Hrvatsku i u tome do kraja ustrajali.

Masovne i pojedina?ne “likvidacije” (?itati: ubojstva) nastavljene su dva-tri mjeseca nakon doga?aja u Bleiburgu na mnogim “križnim putevima” ?ije su zadnje postaje brojni logori diljem tzv. Jugoslavije, od Slovenije preko Hrvatske i Vojvodine, Ba?ke, Srijema i Banata do Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Svaki od tih trnovitih puteva hrvatske tragedije obilježen je beskrajnim nizom skupnih i pojedina?nih grobišta i grobova, na kojima nikada nitko nije zapalio svije?u niti prozborio molitvu. Mnoge žrtve nisu vidjele ni tužitelja ni suca. Nesretnici nisu pitani za ime. Krvnici se nisu predstavljali. Egzekutori su primjenjivali jedino zakon sile. Oprost im je bio unaprijed dat. Ubojstva su vršena organizirano i neorganizirano, po sustavu odriješenih ruku. Ubijali su Srbi, ali i Slovenci i ostali, pa i Hrvati. Pobjednici su na svoj na?in pisali povijest. Vae victis!

Mnogi komunisti?ki “memoaristi”, kvazi-povjesni?ari, oki?eni brzopoteznim i dopisnim doktoratima, u minimiziranju ili pravdanju tih zlo?ina protiv ?ovje?nosti (nije to ratni zlo?in jer je rat bio završen) sve žrtve nazivaju ratnim zlo?incima. Ne tvrdim da me?u svim tim tisu?ama nije bilo i pojedinaca koji su tijekom rata okrvavili ruke. Vjerojatno ih ni jedan redovni sud ne bi propustio kazniti. Pravna maksima da je bolje pustiti deset krivaca nego osuditi jednoga nevinog postavljena je na glavu. Da ne bi izbjegao jedan krivac, ubijane su tisu?e nevinih. Da bi se o?istilo žito od kukolja, spaljeno je žito. Dovoljna je bila sumnja, pretpostavka, mogu?nost, a nekada ni to. Jedino što je bilo važno to je bila nacionalna pripadnost. Neka padaju hrvatske glave!

Teško je, ili ?ak nemogu?e, danas ocijeniti prosje?nu starost žrtava.

?injenica je da su pretezale generacije ro?ene 1920. do 1928. godine.Ve? je u Bleiburgu po?elo odvajanje mla?ih od starijih godišta. Isti “princip” primijenjen je u Mariboru i na poljanama uokolo grada, samo još rigoroznije. U kolonama na križnim putevima malo je bilo stvarno mladih ljudi. Njihovi su životi ugasli ve? na velikom broju ratišta u Sloveniji. Bože, koliko manje zasnovnih obitelji, koliko nikad ro?ene djece. Nije mi poznato da je neki demograf izra?unao te gubitke hrvatskog naroda. A ne bi bilo nemogu?e sastaviti popise mrtvih. Dovoljno bi bilo jednom centru javiti imena onih za koje se zna da su pošli u povla?enje i više se nikada za njih nije ?ulo. Samo zapadna Hercegovina mogla bi dostaviti imena dostatna za formiranje više pukovnija. Postoje obitelji u koje se iz Bleiburga (uzmimo ga kao metaforu) nije vratilo po nekoliko mladih ljudi. Približan broj žrtava mogao bi se ustanoviti popisom znanih stratišta, jama, protutenkovskih rovova, šljun?ara, napuštenih rudni?kih okana i na brzinu iskopanih plitkih masovnih grobnica. O pojedina?nim grobovima da i ne govorim. Znam da je i sama pomisao morbidna, no ponekad pomišljam na guslarski opjevanu “Ćele kulu”. Dimenzije hrvatske “?ele kule” teško je i zamisliti.

Pax mortuis!

NASTAVLJA SE

Jan
30
2010

Uvod

Knjiga, koju je napisao moj otac, zove se “Pakao je po?eo u Bleiburgu”. Nakon rasprodanog drugog izdanja htio sam tiskati i tre?e, ali danas sutra – evo još ga nema. Treba u to investirati, a knjiga niti je pisana niti je prodavana da se zaradi, cilj knjige je da se saznaju detalji naše dugo tajene prošlosti. Posebno bih volio da je istinski branitelji pro?itaju, jer i prije njih se borilo i ginulo za Hrvatsku! To neki kao da žele zaboraviti ili potisnuti!? ?ak se ni Hrvatska do prije koju godinu nije pretrgla da rasvijetli mnoge tajne Bleiburga i Križnog puta. I danas se otkrivaju novi grobovi. Ipak, kad tad istina se sazna. Jer zaklela se zemlja raju…

    Otac me dugo ?uvao od suvišnih problema na na?in da nisam znao skoro ništa o Bleiburgu. U bivšoj državi “sre?e, bogatstva, bratstva i jedninstva” bilo je preopasno spomenuti to ime. Ipak, jednog dana kada sam dovoljno odrastao otišli smo zajedno na Bleiburško polje, vidio sam spomenik i po?eo saznavati što je to ime zna?ilo u Hrvatskoj povijesti. I zašto se tiho ispod glasa izgovaralo i zašto dugo nisam znao ništa o njemu. I zašto su oca na granici zaustavili i nešto se domun?avali… (On ipak nije pater Vjekoslav Lasi?, samo su imenjaci…!) Saznao sam i o dobroti i ljubavi za ?ovjeka u nevolji i o pomo?i blaženog kardinala Stepinca.

Knjiga je nastajala malo prije rata, ali više u Domovinskom ratu. Kao izraz prkosa kada nije bilo sigurno da ?etnici ne?e u?i u Dubrovnik. Ocu je bilo jasno da je i dalje na njihovoj listi nepoželjnih i da bi se lako ponovilo ono što su u?inili u Vukovaru, vjerujem da je htio zapisati sje?anja i sakriti ih negdje u ku?i. I u dugim jesenskim no?ima 91, uz svijetlost svije?e kad su nam uzeli struju, on je pisao, na starome pisa?em stroju, ali nije mi ništa rekao sve dok knjiga nije izišla iz tiska!

Ne mogu zaboraviti osje?aj kada sam je po?eo ?itati, kada sam pred zoru slijede?eg dana zatvorio zadnju stranicu. Slike žive, slike teške, pa ?ak i blijeda sje?anja iz najranijeg djetinstva! Neke pruge, nekih skretnica…

I odlu?io sam i ovim putem objaviti dio, a možda i cijelu knjigu. Neznam dali je to mogu?e, ima dosta, ali vrijedi pokušati i vidjeti, mislim da tekst ne uzima previše prostora.

Pa evo: u spomen na moje roditelje i zahvalnost što su, uz sve patnje poratnih godina, uz sve danas velike Hrvate, a onda velike antihrvate, imali snage sve prebroditi i pružiti mi koliko su najviše mogli. Neki se ljudi danas strašno upinju dokazati koliko su oni osobno zaslužni što je recimo Cavtat “preživio”, piskaraju?i puno laži i izmišljotina, a zaboravljaju?i što su godinama i na po?etku rata ?inili na aerodromu u službi Beograda! Ali, nekih dokumenata ipak ima, kao i sje?anja… Nema mržnje, samo prijezir prema takvima!

Jan
29
2010

Bleiburg i Križni put

Bleiburško polje, stratište Hrvata. Posjet 1986 godine.

Spomenici izginuloj Hrvatskoj vojsci.

 

 

 

 

    

  

 Korice knjige, na zadnjoj je crtežÂ  Vukovarskog raspela, na  ?ast i slavu pobijenih i protjeranih Vukovaraca i u slavu braniteljima Vukovara.

 

Svim herojima domovinskog rata od srca hvala.

I neka se ne zaboravi: za Hrvatsku domovinu borilo se od davnine. Ova knjiga pri?a kako je bilo mnogim tisu?ama Hrvata na kraju II svjetskog rata. Nije Hrvatska stvorena 1991-1995, varaju se svi koji neznaju povijest borbe za Hrvatsku!! Puno je krvi prije domovinskog rata proliveno.

 

BLEIBURG_02

 

 

 

 

Pisani dnevnik sa Bleiburškog polja mog ujaka pok.Mira Lasi?a, Hrvatskog veleposlanika, ! Izuzetan dokument, treba priznati. Miro je rano pokazao da ?e biti novinar!

 

 

 

 

 

 

Jan
27
2010

06.prosinca 1991.godine IV

?etvrti dio

Kažu da je prvi put najteže. Lažu. Prvi put je lako, najlakše, ali poslije se teško spava. S vremenom sve teže i teže. Vjerujte mi, znam. Ni danas ne spavam, a prošlo je ve? petnaest godina. Još uvijek se trudim zaboravit, ali na današnji dan ne mogu.
Cijeli dan smo odoljevali najtežim i najžeš?im napadima od po?etka rata. ?uli smo da su u Sustjepanu poginula ?etvorica branitelja. Na Sr?u su se vodile borbe prsa o prsa, doslovno. Na Nuncijatu su tukli svim što su imali. Continue Reading »

Jan
26
2010

06.prosinca 1991.godine III

tre?i dio

Na pragu njene ku?e, u prolazu prema ulici, naletio sam na malog Iva i pokojnog Sloba. Nešto mi je zviznulo kraj ušiju, udarilo u jedan, pa u drugi zid i na kraju u Iva. Da nije bilo tužno bilo bi smiješno. Iz ramena mu je virilo zrno. Puš?ano zrno. Continue Reading »

Jan
26
2010

06.prosinca 1991.godine II

drugi dio

Prvu udaljenu detonaciju sam ?uo oko šest manje kvarat. Odmah potom je slijedila druga, pa tre?a, pa cijeli niz detonacija u skoro pravilnim vremenskim razmacima. Bile su to, znao sam, detonacije ispaljenja sa Žarkovice, nadomak Sr?a. Prva granata je pala nakon dvadesetak sekundi. Grad. Ga?aju Grad i Sr?, bilo je prvo što mi je proletilo kroz glavu. Uletio sam u ku?u da probudim ekipu, ali njih nije trebalo budit. Tih dana smo svi mi spavali otvorenih o?iju, trzali se na svaki šum, ne?iji korak, kašalj pa ?ak i malo ja?i uzdah, a pogotovo na detonacije. Continue Reading »

Jan
23
2010

Sizifovi?

Pokrenuo sam facebook stranicu da preko nje iznesem neke ideje i objavim neke slike… Onda me Nikola nagovorio na ovaj blog, pa malo, pa pomalo – evo ga sli?i na nešto?? Ima slika ima tekstova, ima puno moje nade da ?u skupiti još materijala, slika, dokumenata i sve to objaviti na jednome mjestu, barem dok Nikola daje  hosting za sve deblji blog!  Continue Reading »

Jan
13
2010

Ratne štete…

Napomena: svakako pro?itati do kraja!

Rat, osim ljudskih žrtava, izazvao je veliku štetu na imovini dubrova?kih gra?ana. Poharana je dubrova?ka okolica, napadnut je i sam Grad, na koji je palo oko 3000 projektila, ošte?eni su mnogi važni objekti i crkve, pokradena stoka i mnoge druge dragocjenosti. Continue Reading »

Jan
11
2010

“PRLJAVI RAT”

Jevrem Brkovi?: «PRLJAVI RAT» uvod:

“Velika je muka svakog pisca kako zapo?eti novu knjigu, još ako to nije knjiga proze ili poezije. Dugo nijesam znao kako i ?ime, kojim tekstom i o ?emu, u?i u knjigu o srbo-crnogorskom ratu, na­padu na Konavle i Dubrovnik, mojima apeIima, bjekstvom iz Crne Gore, prvim danima emigracije i onom napisanom u emigraciji.  Continue Reading »

Jan
11
2010

Jevrem Brkovi? – crtice

U predve?erje raspada Jugoslavije Brkovi? se snažno usprotivio politici koju je reprezentirao Slobodan Miloševi? zagovaraju?i miran rasplet jugoslovenske krize. Na samom po?etku devedesetih godina 20 vijeka Brkovi? je, uz Slavka Perovi?a, bio najagilniji antiratni aktivista i protivnik Miloševi?evog režima u Crnoj Gori. Continue Reading »

Jan
9
2010

Plja?ke, ali nisu oni !

Nismo mi, majke mi…

Još je žeš?u odbijenicu dobio i prijedlog o mogu?em ulasku Zra?ne luke Dubrovnik u vlasni?ku strukturu Aerodroma u Tivtu koji je rezolutno odbacio tadašnji premijer Milo ?ukanovi?, isti?u?i kako s onih 375.000 eura za uništeni sto?ni fond u Konavlima Continue Reading »

Jan
7
2010

Plja?ke – tiskara

Vratiti oplja?kano!

Å tamparija “Ivo ?ubeli?” iz istorijskog jezgra Dubrovnika stradala je u “nužnim operativnim dejstvima” – demontirana je i poslije “oslobo?enja” Cavtata preba?ena u Nikši?, Titograd i na Cetinje.
U grad pod Lov?enom dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Continue Reading »