Rat u Gradu

Knjiga, osvrt 1994.

Bleiburg – ta nikad zacijeljena rana

Sretan sam i zahvalan što mi je nakon šutnje duge više desetlje?a pružena prilika da napišem nekoliko redaka o hrvatskoj Golgoti, o Kalvariji tisu?a i tisu?a hrvatskih vojnika, seljaka i gra?ana, žena i djece. Bio bih to u?inio i ranije da mi ovaj naš aktualni, nikad i nikom objavljeni rat, nije oduzeo još barem jednu godinu života koju sam proveo u imaginarnoj žici oko slobodarskog Dubrovnika. Znao sam pouzdano kojom ?e bojom procvjetati plo?nici Grada ako u njega u?u suvremeni Huni. O svojoj sudbini, u tome slu?aju, nisam ni najmanje dvojio. Pogotovo što ve? duže vrijeme u sebi nosim osje?aj da se je nad Hrvatsku nadvila sablast novog Bleiburga. Zato me posebno boli da se nad tim i ne tako davnim doga?anjima uvodi nekakav ?udan tihi embargo sra?unat na brisanje tih sje?anja iz kolektivne svijesti.

Mi, preživjeli supatnici i suputnici sa svih onih križnih putova te kasnijih logora i kazamata, to ni po koju cijenu ne smijemo dopustiti. O tim danima hrvatskog holokausta dužni smo, i moramo, što glasnije govoriti, usmeno i pisanom rije?i. Generacije i generacije naših sinova ostale su za ta saznanja uskra?ene, u neznanju stasaju i naši unuci.

Po drugi put u ovom stolje?u naš se je narod našao na istoj vjetrometini. Potomci naših nekadašnjih krvnika opet su na tragu svojih o?eva pokušavaju?i dovršiti zapo?eto nedjelo. Nažalost, vrijeme je izblijedilo mnoga sje?anja, imena su zaboravljena. Mnogi od nekadašnjih istrebljiva?a hrvatskog naroda i danas žive, mnogi u našem neposrednom susjedstvu. Moramo sve u?initi da njihova (ne)djela budu osvijetljena kako bi mnoga spomenica, mnogi orden za zasluge ili hrabrost izgubili onaj prividni sjaj. Te male Eichmane i Mengelee treba prozvati punim imenom i prezimenom bez obzira na funkcije koje su obavljali (a neki, možda, i danas obavljaju) te njihove “juna?ke” ?ine nazvati jedinim pravim imenom. A ime je zlo?in, neoprostiv, do neba vapiju?i zlo?in.

Oprosti mi, Kriste, što ne mogu slijediti Tvoj nauk da ljubim bližnjega svoga kao samoga sebe. Jer, oni što ubiše moju bra?u i svaku stopu moje domovine natopiše njihovom krvlju, s one su strane svjetla, to su Luciferi u ljudskom obli?ju, samozvani Mesije koji su moj narod osloba?ali od njega samoga.

Na tako ?este i uporne pozive da zaboravim odgovaram gromoglasno NE. Ni ja, ni bilo tko drugi, bez obzira na nekadašnje i sadašnje zasluge, nema na to pravo. Onome tko se to usudi naše ?e majke, naše udovice koje od 1945. godine do danas nisu skinule crninu, djeca koja nikada nisu upoznala svoje o?eve, prokleti maj?inu utrobu. Ve? pola stolje?a nosimo u dušama tugu, na tijelima ožiljke. Naše je glave posulo inje, naša je ple?a pritislo breme godina. Neumitni biološki zakoni ?ine svoje, svakim se danom sve ve?i broj priklju?uje sjenama naše bra?e i o?eva u nepreglednoj koloni koju su mržnja i bezumlje za?eli i oblikovali u tragi?nim danima svibnja i lipnja one tako krvave 1945. godine.

Cijeli sam život uvjeren da je, od trenutka zarobljavanja, nada mnom moj an?eo ?uvar širio krila. Nikako druga?ije ne mogu protuma?iti da sam iz svih onih situacija, u kojima sam se tokom mog “križnog puta” našao, izvukao živu glavu. Bio sam u kolonama koje su putem sustavno likvidirane i uvijek se našao u onom ostatku koji je, iz nepoznatih razloga, bivao pošte?en. U logoru, u nemogu?im uvjetima, istodobno sam bolovao od trbušnog i pjegavog tifusa, preživio sam i uspio se oporaviti. Još kasnije, u kaznionici, neljudskim mu?enjima dovo?en sam na sam rub života. U trenutku kada sam osjetio da ?u se slomiti, prerezao sam vene, bio sam na vrijeme prona?en i spašen.

?ini se da je Svevišnji odlu?io da budem svjedok i ja sam to kao poslanje prihvatio. Dok su Dubrovnik zasipale granate, nemaju?i nikakvog skloništa, sjedio sam u kuhinji prizemnog stana i slagao mozaik iz krhotina svojih sje?anja. To sam preto?io u rije?i i napisao knjigu s nadom da ?e poslužiti prisje?anju starijih i biti informacijom i podukom mla?im generacijama o hrvatskoj suvremenoj zbiljnosti. Ako u tome uspijem, odužio sam barem djeli? svog duga.

Bleiburg kao metafora i svi križni putovi ostavili su na bi?u hrvatskog naroda neizbrisive ožiljke. Da se jedan mali narod oporavi od takvog genocida, moraju pro?i desetlje?a. Uz povratak vjeri, pove?ani natalitet, op?i prosperitet i u?enju na greškama otaca, to bi moglo uspjeti našoj djeci i našim unucima.

Ne dopustimo da ova, barem za sada poznata, gubilišta Hrvata – Bleiburg, Jazovka, Ko?evski rog, Maceljska šuma i druga nespomenuta – preraste trava zaborava. Na njih treba hodo?astiti ne obaziru?i se na primjedbe da to “nekome” smeta. To treba ?initi s jednakim pijetetom s kojim Hrvatska pristupa Jasenovcu. Žrtve bilo ?ijeg bezumlja vrijedne su poštovanja. A što se ti?e Jasenovca, on je 1945. godine bio i jedna od posljednjih postaja velike kolone hrvatskih zarobljenika, njihov je križni put tamo završio. Valjda ?e se i o tome u nekim drugim prilikama ?uti puna istina.

Kada se 15.svibnja na Bleiburškom polju prah s naše obu?e, donesen iz domovine Hrvatske, izmiješa s onom istom zemljom koja pamti naše stope od prije pola stolje?a, tuga ?e nam opet zamagliti pogled, opet ?e gr? stegnuti naša grla, iz sje?anja ?e opet navrijeti dragi likovi naše bra?e i naših o?eva ?ije je umiranje upravo tu zapo?elo.

Možda ?u opet, kao prije više godina, u šumu vjetrova uzbibanih grana onih tako poznatih borova, razabrati glas pokojnog starijeg brata i ?uti njegov posljednji pozdrav kada je kao mladi, ponosni hrvatski ?asnik krenuo u susret svojoj mu?eni?koj sudbini.

Kleknut ?u i poljubiti onaj granitni monolit što u tu?oj zemlji svjedo?i o veli?ini žrtve tisu?a i tisu?a Hrvata, seljaka, radnika i intelektualaca. Njihova je krv vezivno tkivo ove Hrvatske, njihove kosti su temelj na kojemu, nakon pola stolje?a bezna?a, ponovno gradimo svoju domovinu. Neka bude sto puta proklet onaj tko nas u tome pokuša sprije?iti. Neka proklete budu Jude u našim redovima.

Sjetit ?u se davno zapisanih rije?i i šapatom ih umjesto molitve izustiti:

Lica zrcale umor. Noge kora?aju same

prašnjavim putem. O?i su prazne, tek u njim slika

majke il’ drage. Kolona srlja put tame

traže?i u njoj oblik duši dragoga lika.

Oblaci dižu se praha. Za otpor nemaju snage

primivši cjelov smrti. Tek pucnji razdiru zrak

a prašina krvlju se boji. Iz o?iju nestaje drage

i ponos zjene im puni. Dok posljednji sun?ev trak

blijedi na prahu kose i sunce umire s njima

utjehu ne mogu? dati. Izgledom bijedni, u duši lijepi

upiru pred sebe o?i. Lice im tužni, nesretni izraz prima

jer imaju pogled, a ne vide ništa. Od tuge oni su slijepi.

U Dubrovniku, po?etkom svibnja 1994.