Uvod
Knjiga, koju je napisao moj otac, zove se “Pakao je po?eo u Bleiburgu”. Nakon rasprodanog drugog izdanja htio sam tiskati i tre?e, ali danas sutra – evo još ga nema. Treba u to investirati, a knjiga niti je pisana niti je prodavana da se zaradi, cilj knjige je da se saznaju detalji naše dugo tajene prošlosti. Posebno bih volio da je istinski branitelji pro?itaju, jer i prije njih se borilo i ginulo za Hrvatsku! To neki kao da žele zaboraviti ili potisnuti!? ?ak se ni Hrvatska do prije koju godinu nije pretrgla da rasvijetli mnoge tajne Bleiburga i Križnog puta. I danas se otkrivaju novi grobovi. Ipak, kad tad istina se sazna. Jer zaklela se zemlja raju…
   Otac me dugo ?uvao od suvišnih problema na na?in da nisam znao skoro ništa o Bleiburgu. U bivšoj državi “sre?e, bogatstva, bratstva i jedninstva” bilo je preopasno spomenuti to ime. Ipak, jednog dana kada sam dovoljno odrastao otišli smo zajedno na Bleiburško polje, vidio sam spomenik i po?eo saznavati što je to ime zna?ilo u Hrvatskoj povijesti. I zašto se tiho ispod glasa izgovaralo i zašto dugo nisam znao ništa o njemu. I zašto su oca na granici zaustavili i nešto se domun?avali… (On ipak nije pater Vjekoslav Lasi?, samo su imenjaci…!) Saznao sam i o dobroti i ljubavi za ?ovjeka u nevolji i o pomo?i blaženog kardinala Stepinca.
Knjiga je nastajala malo prije rata, ali više u Domovinskom ratu. Kao izraz prkosa kada nije bilo sigurno da ?etnici ne?e u?i u Dubrovnik. Ocu je bilo jasno da je i dalje na njihovoj listi nepoželjnih i da bi se lako ponovilo ono što su u?inili u Vukovaru, vjerujem da je htio zapisati sje?anja i sakriti ih negdje u ku?i. I u dugim jesenskim no?ima 91, uz svijetlost svije?e kad su nam uzeli struju, on je pisao, na starome pisa?em stroju, ali nije mi ništa rekao sve dok knjiga nije izišla iz tiska!
Ne mogu zaboraviti osje?aj kada sam je po?eo ?itati, kada sam pred zoru slijede?eg dana zatvorio zadnju stranicu. Slike žive, slike teške, pa ?ak i blijeda sje?anja iz najranijeg djetinstva! Neke pruge, nekih skretnica…
I odlu?io sam i ovim putem objaviti dio, a možda i cijelu knjigu. Neznam dali je to mogu?e, ima dosta, ali vrijedi pokušati i vidjeti, mislim da tekst ne uzima previše prostora.
Pa evo: u spomen na moje roditelje i zahvalnost što su, uz sve patnje poratnih godina, uz sve danas velike Hrvate, a onda velike antihrvate, imali snage sve prebroditi i pružiti mi koliko su najviše mogli. Neki se ljudi danas strašno upinju dokazati koliko su oni osobno zaslužni što je recimo Cavtat “preživio”, piskaraju?i puno laži i izmišljotina, a zaboravljaju?i što su godinama i na po?etku rata ?inili na aerodromu u službi Beograda! Ali, nekih dokumenata ipak ima, kao i sje?anja… Nema mržnje, samo prijezir prema takvima!
