Rat u Gradu

Knjiga, Uvod 1991.

Vjekoslav Lujo Lasi?: Pakao je po?eo u Bleiburgu.

Uvod: Bleiburški memento. U Dubrovniku, 15. svibnja 1991.

BLEIBURÅ KI MEMENTO

 Toronto, Kanada, 1985. godine. U posjetu kod ro?aka Slave Lasi?a. Prvi susret nakon rata sa zapisima što svjedo?e o tragediji desetaka tisu?a pripadnika hrvatske vojske, gra?ana, žena i djece. Tužni završetak povla?enja preko Slovenije u Austriju i tamošnje predaje. Tragedija je nazvana “bleiburškom”, jer je hrvatski pakao po?eo u Bleiburgu. Tamo je, polovicom svibnja 1945. godine, zapo?eo masakr nad razoružanim, bespomo?nim, izdanim i prevarenim hrvatskim muževima ?iji je jedini grijeh bio što su voljeli Hrvatsku i u tome do kraja ustrajali.

Masovne i pojedina?ne “likvidacije” (?itati: ubojstva) nastavljene su dva-tri mjeseca nakon doga?aja u Bleiburgu na mnogim “križnim putevima” ?ije su zadnje postaje brojni logori diljem tzv. Jugoslavije, od Slovenije preko Hrvatske i Vojvodine, Ba?ke, Srijema i Banata do Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Svaki od tih trnovitih puteva hrvatske tragedije obilježen je beskrajnim nizom skupnih i pojedina?nih grobišta i grobova, na kojima nikada nitko nije zapalio svije?u niti prozborio molitvu. Mnoge žrtve nisu vidjele ni tužitelja ni suca. Nesretnici nisu pitani za ime. Krvnici se nisu predstavljali. Egzekutori su primjenjivali jedino zakon sile. Oprost im je bio unaprijed dat. Ubojstva su vršena organizirano i neorganizirano, po sustavu odriješenih ruku. Ubijali su Srbi, ali i Slovenci i ostali, pa i Hrvati. Pobjednici su na svoj na?in pisali povijest. Vae victis!

Mnogi komunisti?ki “memoaristi”, kvazi-povjesni?ari, oki?eni brzopoteznim i dopisnim doktoratima, u minimiziranju ili pravdanju tih zlo?ina protiv ?ovje?nosti (nije to ratni zlo?in jer je rat bio završen) sve žrtve nazivaju ratnim zlo?incima. Ne tvrdim da me?u svim tim tisu?ama nije bilo i pojedinaca koji su tijekom rata okrvavili ruke. Vjerojatno ih ni jedan redovni sud ne bi propustio kazniti. Pravna maksima da je bolje pustiti deset krivaca nego osuditi jednoga nevinog postavljena je na glavu. Da ne bi izbjegao jedan krivac, ubijane su tisu?e nevinih. Da bi se o?istilo žito od kukolja, spaljeno je žito. Dovoljna je bila sumnja, pretpostavka, mogu?nost, a nekada ni to. Jedino što je bilo važno to je bila nacionalna pripadnost. Neka padaju hrvatske glave!

Teško je, ili ?ak nemogu?e, danas ocijeniti prosje?nu starost žrtava.

?injenica je da su pretezale generacije ro?ene 1920. do 1928. godine.Ve? je u Bleiburgu po?elo odvajanje mla?ih od starijih godišta. Isti “princip” primijenjen je u Mariboru i na poljanama uokolo grada, samo još rigoroznije. U kolonama na križnim putevima malo je bilo stvarno mladih ljudi. Njihovi su životi ugasli ve? na velikom broju ratišta u Sloveniji. Bože, koliko manje zasnovnih obitelji, koliko nikad ro?ene djece. Nije mi poznato da je neki demograf izra?unao te gubitke hrvatskog naroda. A ne bi bilo nemogu?e sastaviti popise mrtvih. Dovoljno bi bilo jednom centru javiti imena onih za koje se zna da su pošli u povla?enje i više se nikada za njih nije ?ulo. Samo zapadna Hercegovina mogla bi dostaviti imena dostatna za formiranje više pukovnija. Postoje obitelji u koje se iz Bleiburga (uzmimo ga kao metaforu) nije vratilo po nekoliko mladih ljudi. Približan broj žrtava mogao bi se ustanoviti popisom znanih stratišta, jama, protutenkovskih rovova, šljun?ara, napuštenih rudni?kih okana i na brzinu iskopanih plitkih masovnih grobnica. O pojedina?nim grobovima da i ne govorim. Znam da je i sama pomisao morbidna, no ponekad pomišljam na guslarski opjevanu “Ćele kulu”. Dimenzije hrvatske “?ele kule” teško je i zamisliti.

Pax mortuis!

NASTAVLJA SE