Moj otac, koji je prošao Blajburg i Križni put, gdje mu je zauvijek ostao stariji brat, robijao je pod komunistima, pa nije mogao o?ekivati od ?etnika milost. A niti bi je za sebe tražio. A nije ni on njima nikada zaboravio iako im je kao katolik oprostio.
   Problem broj jedan postala je prehrana, dok sam gorivo za agregat još nekako dobijao, ali sam naduga?ko objašnjavao ?emu ?e gorivo poslužiti. Okupatori su pokazivali svu svoju ne?ovje?nost uništavaju?i sva skladišta hrane, satima ih ga?aju?i iz svega što su imali. Zapalili su sve gdje su mislili da se nalazi hrana.
   Poslije rata dobio sam isje?ke iz više raznih novina koje su objavljivale poruke. ?lanak od 14.11.91. u njema?kim novinama nosi naslov: “Elftausend Granaten auf Dubrovnik†i po?inje jednom od poruka:    “Ne znam dali ?emo u budu?nosti još mo?i izmjenjivati obavijesti. Drugi dan neprekidnog bombardiranja. Dubrovnik pomalo umire, kako onaj stari, tako i novi. […]
   Tog 21.10.91 sam prvi put nakon nesre?e prospavao cijelu no?, jer me ruka manje boljela. Pokušavali su mi još u par navrata prijatelji iz medicinskog centra olakšati muke i pomo?i, nažalost ništa nije djelovalo na mene. Bol je bio ja?i. Slijede?ih dana sam spavao i po 12 sati, valjda nadokna?uju?i propušteno.
    A evo kako sam po?eo slati “javne porukeâ€: gotovo svake no?i bio sam satima budan, jer me je ope?ena ruka jako boljela i spavao sam vrlo malo. Uglavnom su to bili kratki polusni, najviše desetak minuta. Tražio sam na?ina da se ne?im zabavim, da skratim no?.
   Neznam dali su mi kolege u Italiji u po?etku vjerovali kada sam im o svemu što nam se doga?alo slao poruke. Nastojao sam im doga?aje prenijeti kao neutralni objektivni promatra?, znaju?i da oni imaju dosta razli?itih informacija, ali me?u kojima je bilo i iskrivljenih i zlonamjernih.
   Interesantno je sjetiti se i kako su se Dubrov?ani hranili tih dana. Mislim nikad bolje u povijesti. Morali su… Nažalost frižideri nisu više ni?emu služili, ni obi?ni ni dubinski, sve se ve? zagrijavalo, po?injalo kvariti, trebalo je pojesti svo meso koje je bilo zamrznuto, ili ga baciti.
   Reakcije primatelja bile su uglavnom sli?ne, prvo nevjerica otkuda sad poruka, pa onda pitanja kako je to stiglo, dali je to nekome do zafrkavanja, itd, ali je supruga rijetko kome odavala tajnu kojim putem nama dolaze informacije. Nije davala ni naš broj telefona, ve? bi primatelju prenijela poruku i pitala ga dali želi poslati […]
    I tako su prolazili prvi dani jednog novog iskustva, za koji Dum Marin kaže da je: RAT, poguba ljudske naravi. Ako sam u životu svašta promislio, sigurno mi se nikada nije prišuljala ta misao da ?e nas sna?i rat i to tako nepravedan u kojemu smo «topovska hrana», ne jer smo janjci, nego jer […]
    Probudio sam se u podzemlju bolnice, okružen ranjenicima, bio sam me?u našim ranjenim borcima i civilima. Desna ruka, debelo zamotana do iznad lakta, nije boljela. Nisam zapravo ništa osje?ao.
    Neznam kojom brzinom u takvome trenutku radi mozak, ne mogu re?i što sam sve mislio, ako sam nešto i stigao misliti, ali znam samo da je kroz bljesak proletjelo da je u spremištu i polupuna boca plina i još jedan rezervni bidon pun goriva. Naravno i agregat. A izgori li agregat – ostajemo opet […]
    Jedne ve?eri, u kasne sate, posjetila me kod ku?e “ekipa†iz bivšeg “štaba TOâ€, na ?ije ?elo je došao Miljenko Bratoš. Miljenka nisam vidio dugi niz godina, a odrasli smo zajedno na Pelinama. Sje?am se da je bio i Rudi Butkovi?, kolega iz OIC-a, a ostale sam zaboravio.
    Po silasku s Petke, s još ve?im žarom nastavio sam sa slanjem i primanjem poruka. Moj prijatelj i nekadašnji susjed, ravnatelj bolnice dr. Zoran Cikati?, znao je za mogu?nost slanja poruka, pa sam od njega dobio spisak lijekova i sanitetskog materijala za koji se ve? znalo da bi ga uskoro moglo nedostajati.
   Moja Å koda je stenjala pod teretom, legla je prili?no, ali sre?om nije ništa strugalo po asfaltu, (nebi bilo baš pametno izazivati nevolju u onoj tišini…) nije ništa puklo i povratak je protekao glatko kao i odlazak, samo uz još ve?u pažnju zbog tereta, a i malo više straha da u mraku ne skrenem s […]
    Brzo sam obišao pogon odašilja?a i stambeni dio, sve je bilo na svome mjestu kao da je sve normalno. Osim što je sve stalo, kao da sam u bajci o Trnoružici. Izišao sam vani vidjeti mjesto gdje je pogodila raketa. Bilo je teško gledati rastrgane kablove i uništenu antensku ku?icu srednjevalne antene. U mraku […]
Patagonia Theme designed by Wp Themes Planet and proudly powered by WordPress
