Ratna sje?anja – 11
    Neznam kojom brzinom u takvome trenutku radi mozak, ne mogu re?i što sam sve mislio, ako sam nešto i stigao misliti, ali znam samo da je kroz bljesak proletjelo da je u spremištu i polupuna boca plina i još jedan rezervni bidon pun goriva. Naravno i agregat. A izgori li agregat – ostajemo opet bez veze. Preostalo je samo jedno i ja sam to u slijede?oj sekundi u?inio, zgrabio sam goru?i bidon i odnio ga nekoliko metara dalje u vrt, te bacio tako da se gorivo izlije i da ga upije zemlja. Plamen se trenutno jako razbuktao, ali se uskoro smirio. Poslije su mi tuma?ili da vjerovatno nebi eksplodirao… A možda i bi? Tko zna? Znam da postoje ne?im punjeni, antieksplozivni, ali ovo je bio onaj obi?ni od lima. Ja sam bio uvjeren da bi eksplodirao i da bi sve otišlo u plamen.
   Kad sam tako lijepo otklonio opasnost, poslao sam suprugu, koja je izjurila iz ku?e, po aparat za gašenje koji sam imao u autu, ali sam ga nažalost zaboravio staviti pored agregata. Uvijek je tako, kad treba. Ugasili smo do kraja vatru uz pomo? susjeda kojemu sam rekao da mislim da sam dobro ispe?en i da me prebaci u bolnicu. Po?ela se javljati bol. Do tada je nisam niti osjetio, i tek kada sam sjeo u auto usudio sam se pogledati ruku, izgledala je užasno, a bol je svakog trenutka bila sve ja?a. Do bolnice sam saznao kako bole opekotine drugog i tre?eg stupnja. Naime, osim temperature goru?eg benzina, dodatno je plamen raspirilo brzo prenošenje bidona. To je djelovalo kao let – lampa.
   U bolnici su na odjelu hitne pomo?i odmah zapo?eli obradu opekotine, nisam vrištao, a bio sam na rubu nesvijesti, na moju sre?u uskoro je naišao šef odjela, dr. Stijepo Bogdanovi? i kad je vidio opekotinu, a posebno u kakvome sam ja jadnom stanju, na rubu nesvjestice od boli, a i od stresa i umora, odmah je naredio da me uspavaju. Zahvalan sam mu, jer mislim da više nebih bio izdržao. Bio sam zaista ve? u polusvijesti, sre?om njegovo iskustvo i procjena su me me u tom trenutku spasili daljnjih muka. Saznao sam i da je te ve?eri dežurni lije?nik dr. Marko Margaritoni, sin lije?nika. Znao sam da ostajem u dobrim rukama! Porodi?na tradicija nije mala stvar. Trenutak kasnije sam spavao.
 NASTAVLJA SE
