Ratna sje?anja – 15
   Interesantno je sjetiti se i kako su se Dubrov?ani hranili tih dana. Mislim nikad bolje u povijesti. Morali su… Nažalost frižideri nisu više ni?emu služili, ni obi?ni ni dubinski, sve se ve? zagrijavalo, po?injalo kvariti, trebalo je pojesti svo meso koje je bilo zamrznuto, ili ga baciti. Na sve strane dimili su roštilji, ložilo se (sve što je gorilo) i gradelalo naveliko, miris pe?enog mesa lebdio je u zraku. Platilo je ve? i poneko kržljavo stablo. Uz ljude nasitili su se i psi i ma?ke i to lijepih komada. Vode je još bilo po cisternama u okolici, ali su redovi pred cisternama postajali sve duži. ?ekanje u redu za vodu bio je uglavnom dje?ji posao, kada bi napunili sve što su imali, polako su to prenosili do ku?e. U?inili smo inventuru sve hrane što smo je imali kod ku?e, kupovali ono malo što se još moglo na?i u trgovinama, koje su se ubrzano praznile. Kruha je bilo dovoljno i samo je par dana, a nakon direktnih pogodaka, pekara “Orlando†prestala s radom. Svaka im ?ast! I oni su obranili Dubrovnik! A zadovoljan je bio i vitez Orlando, jer su ?asno nosili njegovo ime. Nažalost tih «malih branitelja» sjete se samo u nekim posebnim prilikama, pa ?ak i branitelji ?esto zaborave da bez hrane nebi dugo izdržali.
   Neobjavljeni rat se zahuktao. ?etni?ke horde oja?ane plja?kašima i crnogorskim vucibatinama, koji su se do tada me?usobno ubijali na Cetinju, u Nikši?u, Pljevljima, pustošile su Konavle. Nave?e smo palili agregat i dok je ra?unalo, sada ve? skoro potpuno automatiziranim postupkom, slalo pripremljene poruke, mi bi usput pogledali TV, (ono što je prolazilo preko odašilja?a na Petki) a uvijek je dolazilo i dosta susjeda željnih novih slika. Željno i optimisti?kih vijesti, kojih nije baš bilo… Odašilja? TV signala na Petki stalno je radio, ali nije bilo struje za TV prijemnike. Tim putem snimio sam na video trake nekoliko sati “sirovog†materijala, koji se slao za Zagreb. Tako smo nekoliko puta uspjeli vidjeli i tu vojsku razbija?a i ?uti obe?anja da ?e za par dana šetati Stradunom. Nosili su odore JNA, ali je na prvi pogled bilo jasno da to nije redovna vojska. Zvali su ih “rezervistiâ€, ali su to bili uglavnom kriminalci i dobrovoljci kojima je obe?an ratni plijen, aljkavi, neobrijani, divljeg izgleda. Oni koji bi progovorili u kameru odavali su o kakvoj primitivnoj vrsti ljudi se radi. Ve? smo ranije na?uli vijesti da za ovim barbarima dolaze i njihove porodice, djeca i supruge, opskrbljeni vre?ama, kutijama i svim mogu?im prijevoznim sredstvima. Plja?kali su sve što su mogli uzeti, skinuti, pa i iš?upati ! Imao sam kasnije priliku promatrati te “porodice†na djelu, kada su plja?kali ku?u Galinovi?a na putu za Osojnik, iznad stare Mokošice, koja se dobro vidi sa mog balkona. Promatrao sam dalekozorom kako su nekoliko sati iznosili sve iz ku?e i trpali u maslinastosivi vojni (!) kamion.
NASTAVLJA SE
