Ratna sje?anja – 12
    Probudio sam se u podzemlju bolnice, okružen ranjenicima, bio sam me?u našim ranjenim borcima i civilima. Desna ruka, debelo zamotana do iznad lakta, nije boljela. Nisam zapravo ništa osje?ao. Još sam malo odležao, da do?em sebi i razbistrim glavu, pa sam krenuo na?i telefon i pozvati nekoga da me do?e prebaciti doma, ali sam se sjetio da je ve? dosta kasno i da je sigurno na snazi zabrana kretanja. Pomirio sam se s tim da ?u preno?iti na klupi u bolnici, ali sam ugledao kolegu Sre?ka Tolju iz MUP – a, koji mi je rekao da me došao prebaciti službenim vozilom. Nisam ga nikada pitao, pa mi je i danas nejasno, kako je saznao što se dogodilo. Ali, prijatelji se poznaju u nevolji i problem prijevoza ku?i bio je riješen.
   Kod ku?e sam odmah nastavio s radom na slanju i primanju poruka. Supruga je uskakala sve više, a ja sam polako tipkao (pipkao…) lijevom rukom, išlo je sporo, ali je ipak nekako išlo. Kad su uz pomo? supruge otišle sve poruke, umor me savladao, zaspao sam. Ali…vrlo kratko. Uskoro me probudila jaka bol i danima više nisam zaspao duže od desetak minuta. Obi?no bi me nakon pet-šest, nekada deset, minuta probudila bol. Nikakvi lijekovi nisu pomagali, prijatelji iz bolnice su mi jedne ve?eri došli pomo?i injekcijom Novalgina, nebih li uspio malo duže odspavati i malo se odmoriti, ali nažalost bez ikakvog efekta. Novalgin nije djelovao, prejako je boljelo. Onako kako samo opekotina boli…
   Svejedno, poruke su i slijede?eg dana otišle, posao se nije prekidao. Sada su uz suprugu pomagali i jedanaestogodišnji sin i osmogodišnja k?er. Sin je pod mojim pomnim nadzorom punio agregat gorivom, ali samo uz svijetlo baterijske lampe i ovaj put spreman aparat za gašenje. ?ak sam skinuo i osigura? sa aparata, u strahu su velike o?i. Nikad više s ferali?em pored goriva!! Kolege s HRTV-a su mi donijeli jedan veliki aparat za gašenje požara, koji je sada besposlen stajao pored agregata. Da sam ga bar imao kad je trebalo! Nažalost greška je skupo pla?ena.
 NASTAVLJA SE
