Ratna sje?anja – 20
   Problem broj jedan postala je prehrana, dok sam gorivo za agregat još nekako dobijao, ali sam naduga?ko objašnjavao ?emu ?e gorivo poslužiti. Okupatori su pokazivali svu svoju ne?ovje?nost uništavaju?i sva skladišta hrane, satima ih ga?aju?i iz svega što su imali. Zapalili su sve gdje su mislili da se nalazi hrana. Zahvaljuju?i ?estim kišama sakupljali smo vodu i punili kadu i sve raspoložive lonce i boce. Tim su se poslom bavila djeca, sa krova se kišnica kroz oluk slijevala u lonac, kojeg su oni stalno praznili. Ta je voda služila za kuhanje i pranje. Kupanje je odnosilo najviše vode, 5-6 litara po osobi. ?udio sam se sam sebi kako se uspijem “okupati†u toliko vode, jer sam ranije bio pravi rasipnik vode. Shvatio sam onu: na sve se ?ovjek u nevolji nau?i… Vodu za pi?e dovozile su no?u auto-cisterne, pretakali su je u obližnju veliku podzemnu cisternu i onda po danu dijelili. U redu za vodu su uglavnom bila djeca, Bogu hvala da nisu nastradali, jer su u par navrata bježali, pošto su blizu po?ele padati granate. Ljudi u redu za kruh nisu bili te sre?e. Bilo je puno ranjenih, a i poginulih u redu za kruh.
   Naše su se zalihe hrane opasno smanjile. Izgled svježeg mesa, vo?a i povr?a odavno smo zaboravili. Pomo? je bila nedostatna, gotovo simboli?na. Profunkcionirala je me?ususjedska robna razmjena. Mi smo na po?etku rata imali dovoljno ulja, brašna i še?era, jer smo sasvim slu?ajno neposredno pred rat kupili uobi?ajenu dvomjese?nu koli?inu. Moram priznati da se nisam nimalo pripremio za nešto ovakvo, dapa?e bio sam siguran, otprilike kao što su mi govorili Talijani, da je ovo što se doga?a zaista nemogu?e. Ponekad sam hvatao sebe u želji da se probudim iz ovog ružnog sna. Jedino su me zavijena ruka i bol uvjeravali da ne sanjam. Supruga se trudila da od minimuma namirnica stvori maksimalan broj razli?itih jela. Povremeno se u trgovini mogla kupiti kokoš, pa bismo napravili gozbu, pe?ena kokoš nadjevena starim kruhom! Narasla bi dvostruko i bila je izuzetno ukusna. Jednu kokoš dijelili smo sa susjedima, koji su imali još drva za loženje, na 8 gladnih… I svi bi se dobro najeli. Pili smo i sok, spravljen od ?aja od šumskih plodova, še?era i limunske kiseline. Sve ratni “izumiâ€, ali odli?ni recepti, pa ih primjenjujemo i danas.
   Sve ?eš?e se spominjala mogu?nost odlaska djece i supruge iz Dubrovnika. Gotovo sva djeca iz susjedstva ve? su otišla. Ranije nismo o tome govorili, prvenstveno zato jer ja nisam bio sposoban ni obu?i se bez tu?e pomo?i, ali se moje stanje malo popravilo. Dok je JNA kontrolirala brodove supruga nije htjela niti ?uti o odlasku, jer je bila sigurna da bi ih iskrcali s broda i mene ucijenili. Djeca su previše propatila, najviše vremena provode?i u mra?noj šupi i insistirao sam da idu, dijelom i zato jer sam stalno dobijao prijetnje bivših kolega, crnogorskih radio amatera. Prijetnje su se odnosile i na porodicu. Uspjeli su me uvjeriti da sam visoko na njihovome spisku “osu?enihâ€. ?udio sam se koli?ini zlo?e kod doju?erašnjih naizgled normalnih Crnogoraca, a sada najlju?ih ?etnika. Istih koji su se godinama pretvarali da su mi prijatelji. ?udan, dugo pritajen virus im je potpuno izmijenio mozak. Bio sam potpuno miran zbog sebe, zapravo pomiren sa sudbinom. Nisam imao namjeru dospjeti živ ?etnicima u ruke. Imao sam mali top, “Star†sa 8 kom 9 mm metaka, koji je, ako sam oca dobro razumio, poslao Alija Izetbegovi?, njegov sudrug iz robijaških dana, a preko  gosp. Stjepana Kljui?a i moga strica došao je mome ocu, a on ga je dao meni. Žao mi je da nisam nikada pitao kojim putem je stigao u Grad. Bilo je i par stotina komada streljiva. Nebih ga ja tek tako dobio, da moj otac nije sebi nabavio još bolji top! Opet negdje iz BiH, ali kojim putem – ne?u nikada saznati.
NASTAVLJA SE
