Invalidi??!?

Evo, isto pitanje kao i kod branitelja!! Koliko je netko branitelj?? Veliki, mali, manji, najmanji?? Pekar Jusuf, mali veliki branitelj, reko bi Braco! Pa nebi to trebalo biti preteško ocijeniti kada se postroje i prepoznaju oni s prvih linija, ostali su “s drugih linija”. I tre?ih… One sa Europskih ratišta ne kontamo.

 

E, ali invalidi?? Stupanj invalidnosti ocjenjuju i procjenjuju lije?nici. Pretpostavimo da to nisu oni kupljeni (ipak je ve?ina poštenih) i da rade pošteno! Ali, za do?i do njih treba nekakav “prvi prolaz”, a tu se pojavljuje sveprisutni vje?ni Ćato Birokrati?, koji zaprima popunjene formulare, udara žigove i odlu?uje što dalje sa formularima.

Pa da malo opišem svoj slu?aj NEinvalidnosti. Da bolje opišem, evo imam par slika, jedna je negdje mislim koncem 1992, a druga je stanje danas… Opisno, opekotine desne ruke II i III stupnja, zadobijene prilikom spašavanja agregata koji je napajao sredstvo veze. Kako je napisao ravnatelj bolnice dr.Cikati?: “Combustiones antebrachii et manus dex. gr.II/III. Recimo: namjerne – jer zgrabiti goru?i bidon i iznijeti ga iz prostorije i nije bilo previše pametno i znao sam posljedice. Ali, bilo je neophodno jer da ga nisam iznio i da se nije izlio u zemlju, bilo bi sve otišlo u dim. Ispalo jest bezveze, ali spasio sam packet vezu.

Bilo je gadno, zavoj do lakta, nokti (jako dugo) crni, žile isko?ene, o bolovima nebih, znaju ope?eni kako je. 10 dana sam mogao zaspati 5-10 min i budila me bol. Rekli su mi nakon nekoliko dana da je najbolje i?i u Zavod za rehabilitaciju u  Rijeci jer je to najbolji centar za opekotine. Papire sam dobio, lije?ni?ka komisija odobrila, dr. Sokal potpisao uputnicu, “Sekretarijat za poslove obrane”, kako se zvao 1991  odobrio. I?i?? Ne nisam mogao i?i, trebali su me. Grad je trebao moju stanicu i moje znanje. Pa sam ostao… listopad, studeni, prosinac – i prošla je 91…

Onda sam otišao, jer me nisu više trebali, radile su druge veze. U zadnji ?as, rekli su mi lije?nici kojima sam na kraju dospio u ruke, u Pescari, Italija. Jer iz Rijeke sam krenuo dalje, uvjeravali su me da oni imaju bolje mogu?nosti. I spasili su sve funkcije, osim osjetljivosti kože koju je dovoljno taknuti ne?im oštrim i odmah puca, svaka lagana ogrebotina ostavlja crveni trag. I eto nas na onome pitanju: nosi li to kakvu invalidnost, kada je desna ruka ipak djelomi?no u “lošem uporabnom stanju” ??

Ja neznam odgovor, osim da NISAM dobio ni 10%, ni 5%, ?ak kada sam pitao u vezi civilnih stradalnika rekli su da nisam ni bolovanje otvorio, pa što onda ho?u…!! (bolovanje u ratu?!? Na kraj pameti mi nije bilo!!) Pa onda još: jeli bila uzbuna, jeli neprijatelj zapalio bidon… istina njesu pitali jeli sjalo sunce. 05. listopada 1991. Ni ja se više ne sje?am… A uve?er mi je pao mrak, jer su me u bolnici uspavali, pošto sam paduckao u nesvijest od bolova.

Ma nije mene toliko briga, zapravo me uop?e nije briga za invalidnost. Nije me briga ni za HRTV od kojih nisam dobio ni “?uš tovare” (osim sporazumnog raskida radnog odnosa!) iako sam radio za njih i prenosio poruke. Sre?om, stožer saniteta i moj kolega na vezama sjetio se da sam nešto radio u bolnici one gadne 91 i predložio me za Spomenicu domovinske zahvalnosti. Hvala im, barem se netko sjetio! U znak zahvalnosti i ja nešto pišem u korist svih “malih branitelja”, ali i za obranu digniteta svih istinskih heroja obrane Lijepe naše na Dubrova?kom podru?ju. 

I gledam “invalide” i to više njih, koji su istina polomili neke kosti, pa su zato invalidi!! E moj Braco, imaš ti itekako pravo, ali život je takav. Možda jednog dana stvarno objave liste, onda ?u i ja objaviti neke dokumente koje ljubomorno ?uvam! Nije im još vrijeme…

categories Invalidi | 08/02/2010

Comments are closed.