Invalidić?!?

Evo, isto pitanje kao i kod branitelja!! Koliko je netko branitelj?? Veliki, mali, manji, najmanji?? Pekar Jusuf, mali veliki branitelj, reko bi Braco! Pa nebi to trebalo biti preteško ocijeniti kada se postroje i prepoznaju oni s prvih linija, ostali su “s drugih linija”. I trećih… One sa Europskih ratišta ne kontamo.

 

E, ali invalidi?? Stupanj invalidnosti ocjenjuju i procjenjuju liječnici. Pretpostavimo da to nisu oni kupljeni (ipak je većina poštenih) i da rade pošteno! Ali, za doći do njih treba nekakav “prvi prolaz”, a tu se pojavljuje sveprisutni vječni Ćato Birokratić, koji zaprima popunjene formulare, udara žigove i odlučuje što dalje sa formularima.

Pa da malo opišem svoj slučaj NEinvalidnosti. Da bolje opišem, evo imam par slika, jedna je negdje mislim koncem 1992, a druga je stanje danas… Opisno, opekotine desne ruke II i III stupnja, zadobijene prilikom spašavanja agregata koji je napajao sredstvo veze. Kako je napisao ravnatelj bolnice dr.Cikatić: “Combustiones antebrachii et manus dex. gr.II/III. Recimo: namjerne – jer zgrabiti gorući bidon i iznijeti ga iz prostorije i nije bilo previše pametno i znao sam posljedice. Ali, bilo je neophodno jer da ga nisam iznio i da se nije izlio u zemlju, bilo bi sve otišlo u dim. Ispalo jest bezveze, ali spasio sam packet vezu.

Bilo je gadno, zavoj do lakta, nokti (jako dugo) crni, žile iskočene, o bolovima nebih, znaju opečeni kako je. 10 dana sam mogao zaspati 5-10 min i budila me bol. Rekli su mi nakon nekoliko dana da je najbolje ići u Zavod za rehabilitaciju u  Rijeci jer je to najbolji centar za opekotine. Papire sam dobio, liječnička komisija odobrila, dr. Sokal potpisao uputnicu, “Sekretarijat za poslove obrane”, kako se zvao 1991  odobrio. Ići?? Ne nisam mogao ići, trebali su me. Grad je trebao moju stanicu i moje znanje. Pa sam ostao… listopad, studeni, prosinac – i prošla je 91…

Onda sam otišao, jer me nisu više trebali, radile su druge veze. U zadnji čas, rekli su mi liječnici kojima sam na kraju dospio u ruke, u Pescari, Italija. Jer iz Rijeke sam krenuo dalje, uvjeravali su me da oni imaju bolje mogućnosti. I spasili su sve funkcije, osim osjetljivosti kože koju je dovoljno taknuti nečim oštrim i odmah puca, svaka lagana ogrebotina ostavlja crveni trag. I eto nas na onome pitanju: nosi li to kakvu invalidnost, kada je desna ruka ipak djelomično u “lošem uporabnom stanju” ??

Ja neznam odgovor, osim da NISAM dobio ni 10%, ni 5%, čak kada sam pitao u vezi civilnih stradalnika rekli su da nisam ni bolovanje otvorio, pa što onda hoću…!! (bolovanje u ratu?!? Na kraj pameti mi nije bilo!!) Pa onda još: jeli bila uzbuna, jeli neprijatelj zapalio bidon… istina njesu pitali jeli sjalo sunce. 05. listopada 1991. Ni ja se više ne sjećam… A uvečer mi je pao mrak, jer su me u bolnici uspavali, pošto sam paduckao u nesvijest od bolova.

Ma nije mene toliko briga, zapravo me uopće nije briga za invalidnost. Nije me briga ni za HRTV od kojih nisam dobio ni “čuš tovare” (osim sporazumnog raskida radnog odnosa!) iako sam radio za njih i prenosio poruke. Srećom, stožer saniteta i moj kolega na vezama sjetio se da sam nešto radio u bolnici one gadne 91 i predložio me za Spomenicu domovinske zahvalnosti. Hvala im, barem se netko sjetio! U znak zahvalnosti i ja nešto pišem u korist svih “malih branitelja”, ali i za obranu digniteta svih istinskih heroja obrane Lijepe naše na Dubrovačkom području. 

I gledam “invalide” i to više njih, koji su istina polomili neke kosti, pa su zato invalidi!! E moj Braco, imaš ti itekako pravo, ali život je takav. Možda jednog dana stvarno objave liste, onda ću i ja objaviti neke dokumente koje ljubomorno čuvam! Nije im još vrijeme…

2 Comments to “Invalidić?!?”

  1. By Dubo, 08/02/2010 @ 15:32

    Pa jednostavno! Od JNA mi je ostala mržnja prema uniformama i zato nisam htio obući ničiju, a i tako me pokojni Miljenko posjetio doma i dogovarali smo što nam je činit za poboljšanje veza. I bez uniforme, znao sam što moram i mogu… Kada sam negdje 94 pitao za status civilnog invalida (pa da je i 5%!!) dežurni čato me ispiz… pitanjima jeli bila uzbuna, jeli djelovao neprijatelj na bidon…!!! I kako pojma nisam imao jeli bila uzbuna, a neprijetelj nije ničim pogodio bidon, nego je nekoliko kapi goriva palo na feralić, poslo sam čata k vragu… I ne žalim, jer od domovine tražim jedino da me pusti da radim na miru, a ja ću se već nekako snaći…

  2. By Braco, 08/02/2010 @ 13:16

    Poznajem nekolicinu “invalida” čije su “rane” barem upola lakše i manje od rana koje si ti zadobio. Nije mi jasno da si odbijen. Jesi li razmišljao o obnovi postupka jer imaš pravo na obnovu?