Iz “Mojih sjećanja” sa ovog bloga.

Autor: Dubo Lasić

I tako, ujutro 01.10.1991. godine doživjeli smo da su “braća” zaboravila bratstvo kojemu su pretpostavili ” jedinstvo”, pa su po svaku cijenu krenuli održati jedinstvo, bez obzira na to koliko “braće” je trebalo poubijati. Kada sam čuo rakete koje su uništavale Srđ, krenuo sam na rezervnu lokaciju u radio Dubrovnik, jer je nakon nestanka struje bilo prilično teško uspostaviti vezu. Uspio sam i krenula je prva ratna poruka prema Zagrebu: “napadnuti smo”. Za dobro jutro sa topovnjače su vježbali gađanje, sa priličnim podbačajem, pa su tukli Srđ ispod tvrđave, ali naučili smo kako to zvuči.

Povratne informacije iz Zagreba su mi govorile da su prekinute sve druge veze, osim onih Eu promatrača, ali oni ih nisu dijelili s nama… Počeo sam shvaćati da je ova veza od ogromne važnosti barem dok se ne snađemo, jer je nestanak struje, a kasnije i teškoće za dobiti gorivo bili veliki problem i neke moguće veze nisu proradile.

Bilo je zanimljivo u radio stanici, svi su se trudili nešto napraviti da se program radio Dubrovnika emitira, da se da što više vijesti i upozorenja, a sva oprema zbila se u jednu malu prostoriju u prizemlju, koja je bila mrvicu sigurnija. Nažalost, bez repetitora na Srđu čujnost na UKV području nije bila prevelika, ali ljudi su vijesti sa radija prenosili telefonom, jer je lokalna TT mreža radila bez prekida.

Veza je radila odlično, zato jer je digipiter na Srđu radio na akumulator koji je mogao izdržati višednevnu aktivnost, baš zbog prirode te komunikacije koja ne troši puno struje, jer radi “impulsno” šaljući kratke pakete. A onda odjednom pad čujnosti, sve do prekida veze… Razlog je bio nesretni mali geler koji je probio jednu čeliju i akumulator je pomalo “izdušio”. I nije bilo druge, put pod noge i na Srđ. I to s autom, ma koliko bilo opasno da nas na putu od Bosanke do Srđa zaspu mecima… Dvoje prijatelja, Srečko Tolja i Đuro Lubura, dovoljno hrabri za takve “ne baš mudre poteze” povukli su i mene, pa smo nakon smračivanja krenuli na Srđ. Zvao sam i druge da pomognu, pa sam saznao da je to “ludo i opasno” i “mogao bi netko poginuti”… Znali smo to i mi. Vožnja po mraku prema gore, bez ikakve rasvjete, nije bila preveliki problem jer zvijezde su dovoljne da se nazire put, a i oči su se u zamračenome gradu privikle na mrak… Po gradu se vozilo sa zamračenim pozicionim svjetlima, sa malim prorezom na farovima.

Na Srđu mrtva tišina. Nikakav zvuk se nije čuo, metalna vrata na tvrđavi prema RTZ pogonu izvaljena i iskrivljena. Razišli smo se, svatko je išao po svoju opremu, i za par sati moja Škoda je bila pretovarena! Najvažnije što sam pokupio je bio digipiter sa opremom, a uz to još dosta toga što sam znao da će trebati za lokalno emitiranje UKV i možda TV programa.

Comments are closed.