Rat u Gradu

Ljudima je sama naša pojava ulijevala nekakvu sigurnost, ne znam zašto je to tako bilo, ali imali smo osje?aj kao da smo nekakve pop zvijezde ili poznati nogometaši. Bili smo ponosni što je to tako i to nam je dalo još više motiva da sa?uvamo stari hrvatski grad od mogu?ih novih napada aviona.

U park Gradac smo došli u podne, te je tamo ve? bio iskopan rov za Strijelu. Ne znam da li je iskopan baš za nas ili je ve? nekakvo oružje bili u njemu smješteno. Strijelu smo smjestili na borbeni položaj i pomalo razgledavali okoliš. Nave?er smo otišli u zgradu gdje smo spavali. Ako se dobro sje?am, bila je to zgrada Dubrova?ke filharmonije ili tako nešto.

Od kada smo došli u Gradac, imali smo ?etiri-pet uzbuna, ali niti jednom nije neprijateljski zrakoplov došao u blizinu grada. Vrijeme smo kratili tako da smo uvježbavali dizanje i spuštanje lansera iz putnog u borbeni položaj, natjecali se tko ?e brže to obaviti. ?istili smo vozilo i stvarno bili bez ikakvoga posla. U daljini su se malo-pomalo ?ule detonacije, ali ništa blizu nas. Jedanput je samo pala granata gore kod Sr?a.

Malo poezije:

Daleko od ku?e, od oca i majke, žene i djece, po lijepom danu, oluji i buri, budno smo gledali u naše hrvatsko nebo i slušali krikove usamljenih galebova. Budu?i da nas je pratio glas savjesnih ?uvara neba, neprijatelj nije krao prostor našim galebovima.

To je napisao jedan od mojih prijatelja koji je bio poslije nas u Dubrovniku.