Bjelovar – 16

Alen Habek: Bjelovarci u Dubrovniku

Danas kada nekom želim ispričati i to malo što sam proživio , ne da se hvalim nego samo da ispričam, kažu – daj nemoj o ratu, kad je to bilo, prije dvadeset godina. Prestani živjeti u prošlosti.

Znam da ne vrijedi živjeti u prošlosti, niti možeš tako živjeti a niti ne živim. Rodila su se djeca, moraš ih školovati, izvesti na pravi put. Svaki dio života njima podređuješ. Ali ne smijemo zaboraviti. I iz inata neću zaboraviti kroz šta je prošla naša generacija. Kada dođe Dan mrtvih i kada prođem grobljem, ponovo se svega sjetim i svih tih mojih prijatelja i znanaca. Većina onih koji su dali svoje živote nisu kalkulirali kako će i što raditi poslije rata. Bili su mladenački zaigrani, baš kao i ja i nismo bili svjesni na kakve situacije bismo mogli naletjeti. Na početku nam je to bila igra, no brzo smo odrasli.

Neću zaboraviti iz razloga jer to što se dešavalo nisu normalne životne situacije, i makar mislim da nemam PTSP , na sve nas je na neki veći ili manji način ta situacija djelovala i ostavila negdje brazdu. Jesu li to hemoroidi, preskakanje srca, treptanje ili živci, alkohol, nesnalaženje u situacijama i slično, sigurno nam je to razdoblje ostavilo trag koji će nas pratiti do kraja života.

Da se vratimo na položaj.

Tu prvu noć se nismo se vratili u Orašac jer smo bili do 22 sata na položaju, a u pola 4 smo već ponovo morali biti tamo, pa smo spavali u nekakvom bunkeru sa šatorom negdje kod Osojnika. Bio je mrak i ne znam gdje se to sada nalazi.

Granate su tu i tamo znale preletjeti tek toliko da znamo da rat i dalje traje.

Ujutro u 4 smo došli do položaja, spremni ko puške. Ponovo maskiramo Strijelu i zauzimamo položaj, kada pored nas prolaze, kao u partizanskim filmovima, kolona naših vojnika sa mazgama i konjima natovarenih sanducima municije, karnisterima s vodom i hranom. Pitam ih kuda će, oni kažu – na ćuke, razdijeliti dečkima kome šta nedostaje. Svaka čast!

Tu smo bili još par dana i tada dobili zapovijed da se selimo u Dubrovnik na položaj u park Gradac. Sigurna je cesta kroz Mokošicu pa možemo proći.

Natovarili smo naše stvari u stojadina i Strijelu i krenuli.Ja sam sjeo gore na Strijelu i namjerno nismo lansere spustili u položaj za vožnju da bi se malo preseravali i da ljudima dignemo moral. To vam ne mogu opisati. Svi su nam mahali sa strane, slali poljupce, pokazivali stisnutu šaku za pobjedu, kao da smo mi oslobodili Dubrovnik. A nismo. Jeste. SVI vi zajedno!!!

NASTAVLJA SE

Series NavigationBjelovar – 15Bjelovar – 17

Comments are closed.