Bjelovar – 15

 Alen Habek: Bjelovarci u Dubrovniku

Mi u PZO smo uvijek u nezahvalnoj situaciji što se tiče položaja. Naime, uvijek se nalazimo između dviju vatre, pa preko nas prelaze i naše i njihove granate koje traže naše topovske položaje.Tako je tih dana stalno fijukalo iznad nas, nekad kratka njihova, nekad prebačaj , pa pukne u Knezovima, pa gore na cestu, pa dolje niz cestu. Prvih sat vremena smo se stalno cimali na svaki fijuk, ali poslije se čovjek navikne i normalno živiš s tim.

Odjednom se pojavio konj! Pravi pravcati konj, uplašen i nemiran. Naravno mi iz stočarskih krajeva znali smo kako postupati s njim. Mazili smo ga, nahranili, dali mu vode iz naših karnistera. Pustili smo ga , nismo se mogli više zabavljati sa njim, tako je i on otišao.

Stalno smo slušali motorole i čuli kako neki njihov tenk uporno tuče po našima. Naš izviđač, koji je bio na nekoj ćuki, javio je da je otkrio gdje je tenk skriven. Dao je topnicima koordinate nešto kao- po srni 9, kvadrat 2. Čujemo našu haubicu kako je puknula orijentacijsku granatu. Javi izviđač -200 lijevo. Puknu opet naši, čekamo izvještaj kao da slušamo radio prijenos nogometne utakmice na kojoj se baš treba pucati penal. Grune u daljini, javi opet naš izviđač -50 desno. Puknu opet naši, čekamo i zaviče izviđač –  Lete Čede u nebo, svaka vam čast! Mi smo skočili od sreće i grlili se, jer upravo smo zabili važan gol i time je riješena utakmica. Postali smo prvaci!

Taj prvi dan je bio užasno dug i bili smo već malo umorni. No držalo nas je budnim to što smo slušali dečke na radio stanicama koji su bili u prvim redovima i prenosili što se događa kod njih. Nismo imali pravo na opuštanje znajući kroz šta oni prolaze i jednostavno iz zahvale i poštovanju prema njima. Bilo je tu svega – i ranjenih naših i mrtvih, nemaju više municije , opkoljeni su, borba prsa o prsa…

Kada slušaš uživo kroz što prolaze, milijun medalja ne bi bilo dovoljno za zahvalu. A danas nitko ne pita kako su ti dečki, čime se bave, nitko ih ne tapša po leđima i kaže – E baš ti hvala, da nije bilo tebe i takvih kao ti nikada ja ne bih živio sretno i u svojoj domovini! Svi su to zaboravili.

Za sebe smatram da nisam puno toga opasnog prošao u ratu, a bio sam tu gdje i opisujem događaje, raketirali su nas u Novoj Rači, u Bljesku smo treći dan došli na položaj u tek oslobođene Okučane, u Oluji na položaju u Jasenovcu sam dobio sunčanicu jer sam cijeli dan čekao avione i nisam skidao Strijelu 2 sa ramena 3 sata, izgarao sam od želje da bar jedan avion skinem. Dao sam ono što sam tada i mogao pružiti i još uvijek mislim da sam premalo dao. Ali ovi naši dečki koji su poginuli, koji su ranjeni, koji su svašta vidjeli i preživjeli njima se treba zahvaliti od srca i cijeli im se život zahvaljivati.

NASTAVLJA SE

Series NavigationBjelovar – 14Bjelovar – 16

Comments are closed.