Rat u Gradu

Stalno se ?uju eksplozije u daljini, pa malo bliže. “Tu su i vaši iz Bjelovara sa samohodnim haubicama”, kaže isti gospodin. Pitam ja dali ?etnici tuku po Orašcu? Kaže gospo?a: “Ma cijeli rat nije pala granata tu kod nas”. Tek što je to izrekla, grune granata u brdo iznad, dvjesto metara dalje. Mi smo se bacili na pod – bilo je daleko – ali dosta nas je uplašila. Ustajemo i tada je po?elo padati kamenje oko nas. Pa opet na pod. To je razlika rata u ravni?arskim i obalnim predjelima. Tamo granata padne, eksplodira i digne samo zemlju. Pa ako imaš sre?e da te promaše geleri, opasnost je prošla. Ovdje nije tako. Ona pukne, geleri se rasprsnu, no tada dolazi kamenje koje je isto tako opasno, a leti ?ini mi se dalje od gelera.

Dobrodošlicu smo dobili.

Bio je prekrasan ljetni dan i kažem Goranu da odemo dolje na plažu. Prvi nam je dan i dok ?ekamo zapovijed kuda idemo na položaj imamo se vremena okupati.

Prihvatio je i krenuli smo, frajeri, na plažu. Pa na moru smo! Na cesti nas preleti granata, mi na pod, prekrijemo glave. Gledali smo puno partizanskih filmova. Ode u more. Dignemo se, par koraka, opet granata. Opet u more. Kaže Goran da se vratimo, ja ne?u, sada idemo dolje. Do?emo na plažu zavojitom cestom, a ono razo?aranje. Nigdje nikog, samo nas dvoje na plaži! Ja sam o?ekivao barem nekoga. Izgledalo je na prvi dojam, sablasno.Tu sam polako po?eo shva?ati da nismo došli na more, ve? u rat! (malo mi duže treba, prezaigran sam bio) .

No, nisam se dao smesti. Kupamo se, uživancija. Isto tako, kada sam bio mali, poželio sam u Crikvenici kako bi bilo super da je plaža samo moja i da radim što god ho?u, da mogu roniti, skakati a da u nikoga ne zapnem. Sada je cijela plaža moja. Ali je gor?ina u mislima.

NASTAVLJA SE