Rat u Gradu

Bjelovar – 4

PRI?A IVANA BANIĆA: ZABORAVLJENA PRI?A BJELOVARSKIH SOKOLOVA

Ukrcali smo Strijelu na trajekt gdje je ve? bilo sve krcato vojskom. Postrojbe su bile iz svih krajeva Hrvatske ali mi smo bili jedinstveni i svi su nas gledali. Tek tada smo postali svjesni da smo nekom važni i da naša prisutnost nešto zna?i.

Bilo je tu jako mladih ljudi, starijih svih profila zanimanja. Svi su bili zamišljeni isto kao i mi sa pogledom u prazno, tko zna gdje ?e? Brod je zaplovio prema Splitu, a netko iz posade nam je rekao da ?emo putovati cijelu no? i da ?emo u Split do?i oko 6:30.

Upoznali smo posadu na mostu i kapetana broda. Obavijestio nas je da ?e biti i kriti?nih trenutaka jer ?e razara?i jugo mornarice vjerojatno izvoditi presretanja, te da tada svi moraju biti u utrobi broda. Morati ?e istaknuti i jugoslavensku zastavu umjesto naše.

I stvarno, doga?alo se to ?esto. Nismo ih vidjeli jer smo se posakrivali po brodu gdje je tko stigao. ?uli smo samo razgovore preko megafona našega kapetana i njihovog, no na sre?u nismo doživjeli  pretres. Tijekom no?i stali smo desetak puta a knedla u grlu je bila stalno prisutna jer nismo znali da li ?emo biti zarobljeni i što se uop?e doga?a. Na svu sre?u to se nije dogodilo. Dobili smo zapovijed da odemo u kabine u samome dnu broda da se odmorimo. Cijelu no? smo slušali rad motora i zujanje turbina, tko bi se mogao odmoriti uz sve to.

Svanulo je. Pitamo kapetana gdje smo a on kaže da prolazimo kraj Drvenika i Å olte te da nemamo još puno. Sje?am se da smo prošli kraj ?iova i napokon ugledali ispred sebe Split. Oprostili smo se od posade broda i izašli sa Strijelom na tlo. Tu je tako?er bilo jako puno ljudi, a s broda je izlazila rijeka vojske, svatko sa svojim ciljem,  naš je bio luka Lora. U Lori su nas do?ekali visoki zapovjednici Južnog bojišta, topao ru?ak i benzin za našu Strijelu. Tu smo se zadržali manje od sat vremena i krenuli put novog odredišta a to su Plo?e. U Plo?ama su nas ?ekali ljudi koji su bili desna ruka generala Bobetka.

Imao sam osje?aj da smo se malo opustili i sada smo ve? razmišljali gdje da nabavimo boju kojom bismo napisali na našoj Strijeli – Bjelovar. Nismo uspjeli na?i boju sve do Plo?a, gdje smo stigli iscrpljeni, gladni, žedni i u ?u?enju jer su ulice bile pune ljudi koji su nam ?esto govorili da su sretni što smo tu, ali su nam iskreno govorili da odemo negdje dalje da ne raketiraju njihov grad, jer ?e sigurno saznati da smo tu. Uistinu smo se zadržali vrlo kratko i po zapovijedi krenuli prema plantaži mandarina gdje smo ?ekali novu zapovijed.

U trenutku kada smo prešli most Plo?e-Opuzen, nešto je ponovo puknulo u nama. Pogledali smo se i zanijemili kao da smo se pitali ho?emo li se ovim istim mostom ikada više vratiti?

Bili smo stacionirani u jednoj od zgrada gdje su ina?e bili radnici plantaže mandarina, gdje smo ?ekali da se naš Zapovjednik Ruš?uki? vrati iz Plo?a gdje je bio na sastanku. U me?uvremenu sam ja preuzeo dužnost zapovjednika a de?ki su me upitno promatrali pitaju?i se što sad i do kada? No morali smo ?ekati.

NASTAVLJA SE