Bjelovar – 4

PRIČA IVANA BANIĆA: ZABORAVLJENA PRIČA BJELOVARSKIH SOKOLOVA

Ukrcali smo Strijelu na trajekt gdje je već bilo sve krcato vojskom. Postrojbe su bile iz svih krajeva Hrvatske ali mi smo bili jedinstveni i svi su nas gledali. Tek tada smo postali svjesni da smo nekom važni i da naša prisutnost nešto znači.

Bilo je tu jako mladih ljudi, starijih svih profila zanimanja. Svi su bili zamišljeni isto kao i mi sa pogledom u prazno, tko zna gdje će? Brod je zaplovio prema Splitu, a netko iz posade nam je rekao da ćemo putovati cijelu noć i da ćemo u Split doći oko 6:30.

Upoznali smo posadu na mostu i kapetana broda. Obavijestio nas je da će biti i kritičnih trenutaka jer će razarači jugo mornarice vjerojatno izvoditi presretanja, te da tada svi moraju biti u utrobi broda. Morati će istaknuti i jugoslavensku zastavu umjesto naše.

I stvarno, događalo se to često. Nismo ih vidjeli jer smo se posakrivali po brodu gdje je tko stigao. Čuli smo samo razgovore preko megafona našega kapetana i njihovog, no na sreću nismo doživjeli  pretres. Tijekom noći stali smo desetak puta a knedla u grlu je bila stalno prisutna jer nismo znali da li ćemo biti zarobljeni i što se uopće događa. Na svu sreću to se nije dogodilo. Dobili smo zapovijed da odemo u kabine u samome dnu broda da se odmorimo. Cijelu noć smo slušali rad motora i zujanje turbina, tko bi se mogao odmoriti uz sve to.

Svanulo je. Pitamo kapetana gdje smo a on kaže da prolazimo kraj Drvenika i Šolte te da nemamo još puno. Sjećam se da smo prošli kraj Čiova i napokon ugledali ispred sebe Split. Oprostili smo se od posade broda i izašli sa Strijelom na tlo. Tu je također bilo jako puno ljudi, a s broda je izlazila rijeka vojske, svatko sa svojim ciljem,  naš je bio luka Lora. U Lori su nas dočekali visoki zapovjednici Južnog bojišta, topao ručak i benzin za našu Strijelu. Tu smo se zadržali manje od sat vremena i krenuli put novog odredišta a to su Ploče. U Pločama su nas čekali ljudi koji su bili desna ruka generala Bobetka.

Imao sam osjećaj da smo se malo opustili i sada smo već razmišljali gdje da nabavimo boju kojom bismo napisali na našoj Strijeli – Bjelovar. Nismo uspjeli naći boju sve do Ploča, gdje smo stigli iscrpljeni, gladni, žedni i u čuđenju jer su ulice bile pune ljudi koji su nam često govorili da su sretni što smo tu, ali su nam iskreno govorili da odemo negdje dalje da ne raketiraju njihov grad, jer će sigurno saznati da smo tu. Uistinu smo se zadržali vrlo kratko i po zapovijedi krenuli prema plantaži mandarina gdje smo čekali novu zapovijed.

U trenutku kada smo prešli most Ploče-Opuzen, nešto je ponovo puknulo u nama. Pogledali smo se i zanijemili kao da smo se pitali hoćemo li se ovim istim mostom ikada više vratiti?

Bili smo stacionirani u jednoj od zgrada gdje su inače bili radnici plantaže mandarina, gdje smo čekali da se naš Zapovjednik Ruščukić vrati iz Ploča gdje je bio na sastanku. U međuvremenu sam ja preuzeo dužnost zapovjednika a dečki su me upitno promatrali pitajući se što sad i do kada? No morali smo čekati.

NASTAVLJA SE

Series NavigationBjelovar – 2Bjelovar – 3

Comments are closed.