Bjelovar – 3

PRIČA IVANA BANIĆA: ZABORAVLJENA PRIČA BJELOVARSKIH SOKOLOVA

Ustrojavanjem oklopne bojne, sa istom ide i  desetina Strijele1 Mu okolicu Zagreba. Od svih raspoloživih ljudi i osvojene tehnike ustrojeni su vodovi PZO 105 brigade Bjelovar i 1 STRD PZO Bjelovar. Sve do studenog 1991 1STRD je imao zadatak braniti grad Bjelovar i širu okolicu.

12. studenog Strijela ima zadatak pomoći protuzračnoj obrani Đakova. 14. studenog u Đakovu je srušen MIG-21 našom Strijelom i s posadom braće Slavinić i Fadljević. To je potvrđeno od strane pukovnika Darka Rukavine načelnika PZO u Glavnom stožeru Ministarstva obrane RH.

U isto vrijeme kada je Strijela čuvala nebo nad Đakovom, čuvala je i Osijek. Naša jedinica je bila na pozicijama Lipika, Daruvara i Prekopakre sve do srpnja 1992, kada je to područje ušlo u UNPA zonu koja je bila pod unprofor-om.

Oko Bjelovara su bile razmještene jedinice Strijele 2M, topovi 20/1 mm, topovi 20/3 A3, tako da zrakoplovi nisu borbeno djelovali na sam grad. Jedino su djelovali na aerodrom u Novoj Rači.

I tada iznenada, neočekivano, dolazi zapovijed sa vrha, iz Glavnog stožera, generala Janka Bobetka. Vod Strijele 1M mora hitno otići na Južno bojište sa konkretnim ciljem: PZ obrana oko grada Metkovića, gdje je od Mostara prema Metkoviću, neprijateljska vojska na Neretvi porušila sve mostove te je preostao jedino most koji spaja Ploče i Opuzen. Htjeli su uništiti i taj most  s ciljem presjecanja dolaska naše vojske na područje Južnog bojišta na kojem su još bile raspoređene njihove jak esnage. Trebalo je osloboditi i Dubrovnik koji je bio u teškom stanju i blokadi.

Određena je desetina koja će krenuti na taj zadatak. Bili su to Marijan Matanić, operater na S 1M, vozač Strijele Ivica Matanić, vizualni promatrač Nevenko Ćurić-Dugi, vozač osobnog automobila Marijan Kontrec  i ja, Ivan Banić zapovjednik desetine.

28. 04. 1991. u 9 sati iz Bjelovara smo krenuli u Zagreb u tvornicu Jedinstvo, gdje je Strijela bila na remontu. Preuzeli smo je i krenuli put Rijeke gdje smo trebali biti do 18 sati. Tamo nas je čekao trajekt „Liburnija“.

Krenuli smo tiho i zamišljeno, bez riječi i osmjeha. Jer tko zna da li ćemo ikada više vidjeti svoju djecu, obitelji, prijatelje i toliko voljeni Bjelovar. Bilo je teško svima nama. Vidjelo se to jer nismo govorili niti riječi, nešto nam je stajalo u grlu i samo smo se gledali. Pomalo smo se bojali, iako je iza nas već ostalo dosta rata, ali ovo je bilo drugačije.

Pozdravio sam se sa majkom i ocem, poljubio sam kćer bez riječi jer nisam mogao govoriti,  sa suprugom sam se pozdravio brzo i bez riječi a najgore od svega je to što joj nisam smio reći kuda idem. A put je bio dug više od 1000 kilometara…

Krenuli smo cestom Zagreb – Rijeka i napokon oko 17:30. stižemo u Rijeku gdje nas je dočekao trajekt. Izgledao je ogroman… mala Liburnija.

Oko njega na stotine ljudi koji su nas pozdravljali i gledali u čudu kakav je to oklopni stroj, raspitivali se – a mi nismo puno govorili jer nismo smjeli. Do priče nam nije ni bilo.

NASTAVLJA SE

Comments are closed.