Bjelovar – 1

Alen je iz Njemačke, gdje je bio u posjeti kod djevojčinih roditelja, krenuo automobilom i preko slovenije se vratio u Bjelovar. Evo kako je njemu izgledao početak rata:

Stigli  smo u Bjelovar i tamo sam u 6 mjesecu pristupio narodnoj naoružanoj zaštiti. U 12. mjesecu 1991 pristupio sam 1 STRD PZO Bjelovar i bio raspoređen u Novoj Rači kod Bjelovara.

 U gradu se osjećala napetost ni rata ni mira. JNA vojnici su znali pucati svaku noć. Kada su išli iz glavne vojarne dostavljati hranu skladištima i ostalim vojnim objektima raštrkanim po gradu, iza TAM-ića koji je vozio hranu vozio je i kamion pun vojnika, naoružanih, a gore na kabini je bio mitraljezac.

Svaku noć im je netko pobjegao sa straže. Tu su veliku ulogu odigrali ljudi koji su živjeli uz vojarne. Nahranili su te dečke, dali im civilke, nešto novaca za put kako bi mogli pobjeći doma na Kosovo, u Sloveniju, uz sve nacionalnosti bilo je tu i Srba. Imali smo oko cijelog grada kontrolne točke. Na svakoj cesti, na svakom izlazu.

Vojarne su bile blokirane. Bio sam raspoređen na most u Brezovcu, prigradskom naselju. Kontrolirali smo svaki automobil, kamion, autobus Ni ptica nije mogla neopaženo proći. Poslije našeg kontrolnog mjesta, nakon kilometar je bilo drugo. Noću smo imali patrole po ulicama, cijeli je grad disao kao jedno biće. I svi smo bili odlučni da vojska neće izaći iz grada i da će kad-tad te vojarne i oružje biti naše. Nevjerojatno jedinstvo i isti način razmišljanja spajao nas je tada. Na barikadama su bili muškarci svih godišta i svih zaposlenja, seljaci, radnici, profesori… Samo se očekivao taj dan kada će se krenuti.

1. rujna 1991. u Daruvaru je poginuo prvi vojnik na našem području. Ime mu je Tihomir Vrdoljak i imao sam tu čast ići s njime u razred u srednjoj školi. Nevjerojatno, kud baš on – onakav dobar, u razredu uvijek miran, staložen i pametan, nisam ga nikako mogao dobiti u svoje akcije izvođenja gluposti u razredu i školi.

8. rujna 1991. nas je potresla užasavajuća vijest. U selu Kusonjama kod Pakraca poginulo je 20 hrvatskih redarstvenika. Među njima je bilo mnogo naših prijatelja i poznanika pa i Tanjin bratić Stjepan Mamić zvani Crni. Bio je visok, crne kose, zgodan, pa mislim tada najzgodniji dečko u gradu. A dobar u duši. U njemu nije bilo ni traga nečemu negativnom.

Desetak dana prije toga, Stjepan je došao k nama i sav ponosan rekao – Nisam više konobar, prijavio sam se u Gardu. Malo smo ga odgovarali od toga, ali sve je bilo kroz šalu. Tijekom našeg razgovora na radiju je bila pjesma u kojoj su se spominjale bijele ruže i svi smo je u pozadini čuli. Na rastanku nam je samo doviknuo – Kada poginem, na grob hoću da mi stavite dvadeset jednu bijelu ružu!!!! Na žalost, tu smo mu želju i ispunili.

Tih dana je svaku noć odjekivalo puškaranje, iz  opkoljenih vojarni su se čuli motori ukopanih tenkova. Pucali su po okolnim kućama mitraljezima. Stalna napetost.

NASTAVLJA SE

Series NavigationStrijela 1MBjelovar – 2

Comments are closed.