Rat u Gradu

Bjelovar – 1

Alen je iz Njema?ke, gdje je bio u posjeti kod djevoj?inih roditelja, krenuo automobilom i preko slovenije se vratio u Bjelovar. Evo kako je njemu izgledao po?etak rata:

Stigli  smo u Bjelovar i tamo sam u 6 mjesecu pristupio narodnoj naoružanoj zaštiti. U 12. mjesecu 1991 pristupio sam 1 STRD PZO Bjelovar i bio raspore?en u Novoj Ra?i kod Bjelovara.

 U gradu se osje?ala napetost ni rata ni mira. JNA vojnici su znali pucati svaku no?. Kada su išli iz glavne vojarne dostavljati hranu skladištima i ostalim vojnim objektima raštrkanim po gradu, iza TAM-i?a koji je vozio hranu vozio je i kamion pun vojnika, naoružanih, a gore na kabini je bio mitraljezac.

Svaku no? im je netko pobjegao sa straže. Tu su veliku ulogu odigrali ljudi koji su živjeli uz vojarne. Nahranili su te de?ke, dali im civilke, nešto novaca za put kako bi mogli pobje?i doma na Kosovo, u Sloveniju, uz sve nacionalnosti bilo je tu i Srba. Imali smo oko cijelog grada kontrolne to?ke. Na svakoj cesti, na svakom izlazu.

Vojarne su bile blokirane. Bio sam raspore?en na most u Brezovcu, prigradskom naselju. Kontrolirali smo svaki automobil, kamion, autobus Ni ptica nije mogla neopaženo pro?i. Poslije našeg kontrolnog mjesta, nakon kilometar je bilo drugo. No?u smo imali patrole po ulicama, cijeli je grad disao kao jedno bi?e. I svi smo bili odlu?ni da vojska ne?e iza?i iz grada i da ?e kad-tad te vojarne i oružje biti naše. Nevjerojatno jedinstvo i isti na?in razmišljanja spajao nas je tada. Na barikadama su bili muškarci svih godišta i svih zaposlenja, seljaci, radnici, profesori… Samo se o?ekivao taj dan kada ?e se krenuti.

1. rujna 1991. u Daruvaru je poginuo prvi vojnik na našem podru?ju. Ime mu je Tihomir Vrdoljak i imao sam tu ?ast i?i s njime u razred u srednjoj školi. Nevjerojatno, kud baš on – onakav dobar, u razredu uvijek miran, staložen i pametan, nisam ga nikako mogao dobiti u svoje akcije izvo?enja gluposti u razredu i školi.

8. rujna 1991. nas je potresla užasavaju?a vijest. U selu Kusonjama kod Pakraca poginulo je 20 hrvatskih redarstvenika. Me?u njima je bilo mnogo naših prijatelja i poznanika pa i Tanjin brati? Stjepan Mami? zvani Crni. Bio je visok, crne kose, zgodan, pa mislim tada najzgodniji de?ko u gradu. A dobar u duši. U njemu nije bilo ni traga ne?emu negativnom.

Desetak dana prije toga, Stjepan je došao k nama i sav ponosan rekao – Nisam više konobar, prijavio sam se u Gardu. Malo smo ga odgovarali od toga, ali sve je bilo kroz šalu. Tijekom našeg razgovora na radiju je bila pjesma u kojoj su se spominjale bijele ruže i svi smo je u pozadini ?uli. Na rastanku nam je samo doviknuo – Kada poginem, na grob ho?u da mi stavite dvadeset jednu bijelu ružu!!!! Na žalost, tu smo mu želju i ispunili.

Tih dana je svaku no? odjekivalo puškaranje, iz  opkoljenih vojarni su se ?uli motori ukopanih tenkova. Pucali su po okolnim ku?ama mitraljezima. Stalna napetost.

NASTAVLJA SE