Strijela 1M

Evo i malo više podataka o “Strijelama”, a zainteresiranima je Alen opisao i kako se radi sa Strijelom 1M. 

STRIJELA 1M

Strijela 1M je oružje namijenjeno uništavanju zrakoplova u dolasku i odlasku, za razliku od Strijele 2,ručnog raketnog lansera koji gađa avione samo u odlasku. Kod Strijele 2 se znalo dogoditi da se žiroskop „prevari“,što je povezano s kutom leta aviona, njegovom brzinom i manevrima pa su naši pogodili i avione u dolasku. Strijela 2 ima manju raketu pa samim time i manju visinu gađanja aviona, nekih 2000-2500 metara.

Pokušati ću opisati princip rada Strijele 1M.

Ako sam koji detalj zaboravio,molim vas da mi oprostite.Naime od tada, kada smo se vratili doma, nisam više bio na Strijeli 1M, već smo intenzivno radili na uvježbavanju na Strijeli 2M, lakog prijenosnog raketnog sustava( LPRS).  Od kraja 1992. pa do Bljeska- 1995 svake godine smo išli u Koprivnicu  dvadesetak dana na trenažer ili simulator. Proveli smo tamo bezbrojne sate gađajući zrakoplove iz svih smjerova, na sve načine i svih kombinacija. Imali smo i terensko gađanje pravoga Mig 21, sa tom razlikom što umjesto izlaska rakete iz lansera izlaze rezultati gađanja na sustavu spojenim sa lanserom rakete.

Strijela 1M je samohodni sistem PZO.  Amfibijsko je vozilo i vodom se može kretati 10-tak km/h, a kopnom oko 90-100 km/h. Mi smo svojom išli najviše 85 km/h. Sastoji se od vozila BRDM na koji su se mogli staviti i drugi sustavi –protuoklopni npr. Na gornjem dijelu se nalaze 4 kontejnera i operatorsko mjesto. U svakom kontejneru je jedna raketa a sa svake strane vozila se nalaze pričuvni kontejneri. Raketa ima sistem ispali i zaboravi. Naravno da prije- ispali- treba obaviti predradnje.

Princip rada,tj redoslijed rada je ovaj:

Uđeš na operatorsko mjesto, upališ sistem. Mislim da mora raditi motor vozila iz dva razloga – da se podigne sustav za nišanjenje i da u vrlo kratkom vremenu nakon ispaljivanja možeš napustiti položaj na kojem je došlo do lansiranja jer je pretpostavka da će te neprijateljski zrakoplov tražiti, ako je preživio ili ako ih je bilo više.

Moraš znati u kojem je smjeru zrakoplov. Ako veza ne radi onda moraš imati vizualnog posmatrača koji će ti reći smjer u koji moraš okrenuti lanser. Kada i to znamo, otvara se poklopac kontejnera kako bi i raketa „vidjela“ isto što i mi. Pali se žiroskop-vrti se velikom brzinom, te tražiš avion. Raketa prepoznaje infracrvenu svjetlost od rada motora zrakoplova, tražiš zahvat. U trenutku kada raketa prepozna gdje se nalazi zrakoplov, javlja se signal pištanjem ili zujanjem. Dobili ste zahvat. I pratiš. Sada moraš uzeti i malo pretjecanje. Pravilo je da ako ti na primjer zrakoplov ide od lijeve na desnu stranu, uzmimo da ide paralelno sa obzorom, dakle savršeno, pretjecanje moraš uzeti –  malo desno pa malo gore. Ako ide obratno, s desno na lijevo, onda pretjecanje ide  malo lijevo pa gore.  U tom dobivenom položaju lagano pratiš smjer zrakoplova.

Pritiščeš gumb za ispaljivanje i u tom trenu se spuštaju klapne na otvorima za izlaz zraka za hlađenje na motorima koji se nalaze sa gornje stražnje strane vozila. Klapne ili poklopci su zaštita motora da se prilikom ispaljivanja rakete ne zapali motor. Nakon ispaljivanja, klapne se automatski polako podižu. Kada se spuštaju to je jak, nagli udarac.

Nakon par sekundi, čuje se šištanje i pali se motor za izbacivanje rakete iz kontejnera. Raketa izlazi iz kontejnera tri četiri metra od vozila i tu prestane raditi taj prvi motor te se pali drugi, pravi potisni motor koji vodi raketu sve do cilja. U tom dijelu, između prvog motora i paljenja drugog, raketa ima  malo propadanje. Pa ako ste zauzeli neki položaj u nekakvoj jami ili je ispred vas brdašce ili drvo, postoji mogućnost da zapne u taj objekt i nekontrolirano odleti.

Upalio se taj drugi motor i raketa odlazi prema cilju. U sebi ima sistem računanja i pretjecanja pa uporno prati cilj. U slučaju da promaši cilj, u njoj postoji sistem samouništenja te nakon nekog vremena sama eksplodira. Ova raketa ima i još jedan jaki adut a to je blizinski-magnetski  senzor koji joj javlja da je blizu mete te ona tada eksplodira.

U međuvremenu, operater može ispaliti drugu, treću pa četvrtu raketu, naravno poštivajući cijelu proceduru ispaljivanja. Ta odluka sigurno ovisi o situaciji na terenu, jer ne znam da je situacija npr. da imate četiri zrakoplova  u zraku da bi imali muda sve četiri ispaliti. Teorijski možete to napraviti ali samo u slučaju da su oni dovoljno daleko i u odlasku. I da svaka pogodi cilj. I da se ne raštrkaju po nebu. Jedina mana tim i takvim sličnim raketama su mamci na zrakoplovima. JNA avioni nisu imali mamce pa ih se lakše rušilo. No ako postoji zaštita mamcima, raketa će prepoznati toplinu tih mamaca pa će krenuti za njima. Mamci emitiraju toplinu koja je nešto jača od topline motora.

Brzina rakete je 220 m u sekundi, optimalni domet oko 5000 metara. Negdje se govori da može letjeti i do 6500 metara, no jedno je teorija, a drugo praksa. U praksi su se događale stvari i pogađanja meta koje teoretski nikada ne bi mogli pogoditi.

Kada je to sve obavljeno, na nama je da mijenjamo položaj i da se veselimo ili tugujemo jer smo pogodili ili promašili.  Mijenjamo prazne kontejnere novima u kojima su rakete.

NASTAVLJA SE

Series NavigationAlen…Bjelovar – 1

Comments are closed.