Rat u Gradu

ALEN HABEK: sje?anje iz JNA 1988 godine: Bio sam operater na pzo topu 20/3 mm, sa joystikom za upravljanje.

Od malena sam volio avione, pa ?ak naravno sa šest, sedam godina htio biti i pilot, sve sam o njima znao, tako da mi je odgovaralo da budem u tom rodu vojske. Znao sam svaki model aviona, sakupljao sli?ice, postere… Ameri imaju f-16, Rusi Mig ovaj, Mig onaj, “mi“ galeb, jastreb, orao, g-4, Francuzi Miraže, Englezi Hariere. Obožavao sam i video igrice, dosta sam sa 15-16 godina visio u Luna-parku, potrošio brdo novaca (tatinih naravno) tako da sam imao „iskustvo“ upravljanja joystikom! Taj rod vojske kao da je izmišljen za mene i moje „sposobnosti“!

I onda, a to mi je bilo baš zanimljivo: evo mogu besplatno okretati top gore, dolje, lijevo, desno, pratiti i „ga?ati“, uzimati pretjecanje i te fore, tako da mi je baš dobro išlo!  Imali smo jednom terensku uzbunu i cijelu no? sam sjedio na topu ?iji je motor morao raditi da bi sustav nišanjenja i joystik radili. Dakle, sjediš na kosilici za travu i ?ekaš „neprijateljske“ avione. No cijelu no? aviona nigdje. Nasloniš glavu na nišan, koji je bio oblikovan kao dalekozor i obložen gumom da ne žulja – i spavaš. Negdje pred jutro, kada više nisam mogao gledati (a u tadašnjoj vojsci možeš zaspati i stoje?ki) kažem svom prijatelju iz Hercegovine, doslovce:

Ma koji kur.. nas tu mu?e, što nam ne daju spavati, kada ?e mi to u životu trebati!

E moj Alene, mislio i ja tako, sve do onog momenta 01.10.91. kad je grunulo na Sr?u, kada su djeca postajala ratnici, kada su rezervisti prestali biti urezervi, kada su moji kolege radio amateri postajali vezisti, kada je narod postao meta za ubijanje, a Grad kojim su se i oni hvalili, meta za vježbanje, ali bojevim strjeljivom…

NASTAVLJA SE