MIŠLJENJA

ANTUN PERČIN – PERI:

   Jako je teško ne komentirati 1.300 branitelja grada i sam sam dobio medalju i to mi je jedino što sam dobio u ovome ratu, ni spomenicu nemam. Inače sam jedan od šest – sedam ljudi koji su u Sustjepanu proveli 8 mjeseci, od početka do kraja i sam sam bio iznenađen kako to da ljudi sa strane koji su branili grad nisu dobili medalje, međutim nisam na tome stao već sam se obratio nekim zapovijednicima i digao glas za te ljude. Međutim dobio sam odgovor da će biti nagrađene postrojbe, svi poginuli a da je jednostavno nemoguće bilo doći do svih imena i sakupiti sve te ljude na postrojavanju, da je to nemoguće i da se i u Vvukovaru postrojavala samo Vukovarska brigada, a Vukovar je branilo na stotine dragovoljaca iz čitave Hrvatske. Nekako mi se taj odgovor u početku učinio ispraznim ali počinjem razmišljati o svim ljudima od početka rata i sjetim se jednog iz Makarske kojemu je na Ljubaču dva metra od mene tromblonom razneseno lice, ja mu ni dan danas ime neznam, zvali smo ga Makara, sjetih se Žuća i Preja sa Širokog brijega, Žućo je kasnije poginuo i njima znam samo nadimke, sjetih se jednog žutog Zagrepčanina njemu je metak raznio uho, to su samo neki kojih sam se sjetio da su ranjeni iz razdoblja do početka 01.11., naravno u Sustjepanu su bili Velikogoričani, pa jedna mala grupica Zagrebčana pa ova velika grupa Sinjana koja je jako stradala 06.12. i imala dva poginula i šest sedam ranjenih, istina svaka dodjela odličja, medalja, spomenica, činova sa sobom donosi i jednu vrstu nepravde prema nekome…

     Ali ključno je pitanje dali se ta nepravda može ispravljati omalovažavanjem tih ljudi koji su se postrojili na Stradunu, dali ja koji nemam spomenicu domovinskog rata imam pravo napadati sve koji je imaju, dali ja imam pravo napadati sve ljude sa ordenima i činovima zato što ih ja nemam i što me to uopće ne interesira u životu? Mislim da je taj put pogrešan jer kada netko omalovažava broj od 1.300 ljudi među kojima sam i ja, omalovažava i Dubrovnik i svu njegovu tragediju, ja sam progutao taj broj od 1.300 da Dubrovnik ne postane grad slučaj, da se mi branitelji ne počnemo klati između sebe, a drugi sa strane će reći: Pogledaj Dubrovčana kukavica nabili su broj branitelja samo da pokažu da su oni obranili grad. Potpuna je istina da su Dubrovčani obranili grad ali uz pomoć svih grupa ljudi koji su iz svih krajeva Hrvatske pristizali dragovoljno da nam u nekim periodima pojačaju smjene, osnaže nas sa moralom, oružjem – kojeg stvarno nismo imali i naravno svojom hrabrošću, ali Dubrovčani su stalno bili tu i oni su ti koji su obranili grad. Nije Dubrovnik branjen samo na Belvederu, Srđu i Sustjepanu, tu su na stotine hrabrih ljudi iz Dubrovnika koji su u početku uz lovačke puške držali seoske straže na prostoru od Stona do Konavala, puno je ljudi pružalo nekakav otpor gotovo sa ničim, tukli su nas sa svih strana, nisi ni znao što ti pada oko glave, pa su opet neko vrijeme ljudi izdržali, ginuli, ranjavani u rebatinkama i nikada nisu zavedeni kao vojnici, sjetimo se Marija Pezija, Hamdije i društva sa Bosanke koji su živote položili, sjetimo se poginulih na Osojniku, Ljubaču, Slanome, Konavlima, Župi, kasnije Vukovićima, Kalađurđevićima itd itd. I upravo zbog svih naših žrtava i njihovih roditelja mi ne smijemo danas reći da nas nije bilo 1.300, bilo nas je od Stona do Konavala puno više, sigurno a dali se netko “krivi” pojavio na postrojavanju, pa naravno da jest, dali su pravi ispali sa popisa pa naravno da jesu, dok je svijeta biti će i nepravde, ali nepravda se neće riješiti novom nepravdom, ja sam osobno protiv bilo kakvih popisa jer ako jednog čovjeka zaboraviš – bacaš mrlju na čitav popis. Danas ni svi moji poginuli suborci nemaju ni isti medijski tretman, za pola njih Dubrovnik nikada nije ni čuo ali to ne znači da ja imam pravo staviti uopće u usta ijednoga od njih da bih pokušao ispraviti tu neravnotežu prema ovome drugome, ne mogu ja danas zbog toga što sam proveo osam mjeseci u Sustjepanu reći da su ostali branitelji, ovakvi ili onakvi, to nosiš u sebi ali nitko od nas nema pravo vrijeđati bilo koga…

     Mislim da sam pogodio bit onoga što vam svima želim poručiti, stanimo malo na loptu, zaustavimo svoje ego tripove, naša istina nije jedina istina, ja koji sam u početku bio u brdima u Du primorju ne mogu govoriti što je proživio onaj na 300m od mene, a kamoli onaj u Slanome, Osojniku, Konavlima, Brgatu, Župi, tu ima puno, puno pojedinačnih situacija hrabrosti, tragedija i stradavanja, zato budimo jako oprezni.

Pozdrav!

2 Comments to “MIŠLJENJA”

  1. By Antun Perčin-peri, 12/12/2011 @ 09:37

    Vjeruj mi jako je teško uspostaviti bilo koji registar branitelja i kriterija a da netko ne bude povrijeđen,naravno da u svakom popisu ima sitnih interesa ali ne možemo zbog toga dizati revoluciju preko novina i unositi još veći razdor među branitelje.Nemaju ni svi borci u Dubrovniku ni isti medijski tretman, neki npr stalno “iskaču iz paštete”, a za neke nitko nikada nije ni čuo, ljudi bježe i od medija i svega. Ovdje je kriterij bio jasan datum oblačenja do 07.11. i kontinuitet do kraja 91. godine, znam da je bilo ljudi samnom koji u ratu nigdje nisu nikada zavedeni i stvarno nisu imali kontinuitet do kraja 91 godine, ali ja znam da je i taj čovjek bio u 91 godini u situacijama da mu na stotine granata pada 2-3-10m od glave, netko je kasnije izgubio volju, netko hrabrost ali svi ti ljudi su nešto dali, pokušali. Mi možemo raspravljati do sutra tko je branitelj, ali netko je morao i naručivati hranu, netko je morao i nešto čistiti, netko je morao biti i vozač, sanitet, svi su oni svoje dali, civili ovog grada su dali velike žrtve itd itd. Naravno da i ja nosim u sebi jednu vrstu ogorčenja nekim stvarima, nisam nikada drugu liniju vidio – a kamoli na nju otišao, ali to ne znači da ja imam pravo preko medija nekoga prozivati i omalovažavati. Nas je 06.12. u Sustjepanu ostalo šest i sedmog smo dobili jednog “doktora”, “hećima” koji je bio lud kao i mi, tako smo izdržali neko vrijeme. Ali ja poštujem sve ljude koji su nosili uniforme i možda tada smatrali da je Sustjepan neobranjiv, da je suicid biti tamo. Možda su oni bili u pravu??? Ovo ti govorim samo zato da shvatimo da svatko od nas ima svoju istinu jer ako počnem ja govoriti iz perspektive Sustjepana, onda će po meni samo tih šest ljudi zasližiti da se nađu na tom popisu, isto tako mogu reći oni u Konavlima, Župi, Brgatu, Osojniku, Komolcu, staroj Mokošici, Ljubaču itd. I svatko od tih ljudi ima priču o svojih “šest ostavljenih”. Gdje nas to vodi? Neki dan je Vlado Onofri rekao jednu veliku rečenicu koju mu je davno rekao neki stariji čovjek: “Nije bitno što si radio i bio u ratu, već je bitno što poslije rata govoriš da si radio i bio.” Jako poučno i to je istina. Nesporno je da je Dubrovnik branilo preko 1000 Dubrovčana, a koliko je tko dao u kojem momentu ja se u to nebih upuštao, imam o svemu tome svoje mišljenje i znati ću ga prenjeti djeci, ali tko sam ja da imam pravo napadati bilo koga u ovome gradu, ginuli su civili ispred skloništa, ginuli su fotografi, masa ljudi je poginulo i Dubrovniku u to vrijeme bili smo svi mi. Sve treba raditi da između sebe ne postignemo raskol, da svi pričamo svoje istine koje su u masu slučajeva subjektivne i ponekad vrijeđaju nekog drugog. Dali je ispravno prozivati one koji su dobili orden, čin, spomenicu a ti nisi? To po meni nije ispravan put jer ako povrijediš i jednog čovjeka napravio si štetu. Kroz Sustjepan je u toku 91/92 godine navodno prošlo 500-600 ljudi, a većina ljudi sa kojima sam ja bio imaju subjektivni osjećaj da nas je zaslužno naš šaka, to je subjektivni osjećaj jer si bio vremenski duže od većine tih ljudi, u prosjeku dvadeset puta, ali svaki taj čovjek je nešto dao, svatko u svojoj smjeni ima svoju priču, nekoga je nažalost zakačilo nekoga nije ali nije kriv ovaj što nije ranjen što se nije našao u situaciji ovih pet poginulih i cca 40-50 ranjenih, bilo je ovakvih i onakvih dana i svi ljudi su nešto dali a cilj je ispunjen, tako je bilo na svim položajima od Belvedera, preko Srđa do Sustjepana, ali netko je trebao i nositi hranu, netko sve to skladištiti i brinuti da imamo hranu, netko je radio na telefonu itd. Dali je u tome svemu bilo puno nepravde? Pa naravno da jest! Dali ćemo mi danas nešto riješiti napadajući jedni druge zato što mi nešto nismo dobili ili mislimo da smo zaboravljeni itd? Naravno da nećemo jer ćemo u tom subjektivnom shvaćanju istine neopravdano “raniti” nekoga što to nije zaslužio i umjesto ispravljanja jedne nepravde proizvesti ćemo još jednu i tako to ide do beskonačnosti, do potpunog razdora…

  2. By Dubo, 12/12/2011 @ 02:49

    Peri, hvala na reakciji i prilogu!! Prvo: potpuno si me smeo!! Ako ima RATNIKA sa prve crte koji nisu BRANITELJI, onda je ipak puno toga trulo u registru!!

    Nisi jedini kojemu se ne piše i ne priča, sreo sam ih puno, prijatelji smo, ali – ma bilo pa prošlo, pusti te teme. A nebi trebalo puštati da to tako ide… Zapravo popuštanje je i dovelo do ovoga, neki nisu popuštali, pa su “maknuti”, a onda su došli poslušni koji su puštali. Ali – to je kriminal, kao i namještanje utakmice!!

    O BROJU, toliko puta sam napisao da je BROJ TOČAN, ali KRITERIJ NIJE. Ovdje sam prenio što je dr Hebrang izjavio: SVI članovi stožera saniteta, (a u Zg, da đe?? Ja u Dubrovniku NISAM dobio ništa!) dakle od doktora, sestara, preko VOZAČA, svi su branitelji. Zasluženo ili ne?? To je onaj teški odgovor! Pa nije ni u Dubrovniku drugačije. I prometni policajac je dobio status, i čuvar skladišta, itd, zavisi tko se za koju grupaciju izborio i dali je uspio. (ili nije, kao za vatrogasce!!!) Tek će objava registra pokazati dali su i tajnica i čistačica u OIC-u dobile status braniteljica, dali je i telefonista u štabu branitelj. (NIŠTA ne insinuiram, nego izmišljam primjere i pitam!)

    Za ranjene i poginule: svaki dan navečer imao sam dužnost preko radio veze (packet radio) iz dubrovačke bolnice predati dnevno izvješće stožeru Saniteta u Zagrebu, od studenog 91. do 30.12.91. osobno sam poslao svaki! Imaju li oni to u Zagrebu?!? Da ih pitamo? Moglo bi se odmah ponešto razbistriti.