MIŠLJENJA

ANTUN PERČIN – PERI:

   Jako je teško ne komentirati 1.300 branitelja grada i sam sam dobio medalju i to mi je jedino što sam dobio u ovome ratu, ni spomenicu nemam. Inače sam jedan od šest – sedam ljudi koji su u Sustjepanu proveli 8 mjeseci, od početka do kraja i sam sam bio iznenađen kako to da ljudi sa strane koji su branili grad nisu dobili medalje, međutim nisam na tome stao već sam se obratio nekim zapovijednicima i digao glas za te ljude. Međutim dobio sam odgovor da će biti nagrađene postrojbe, svi poginuli a da je jednostavno nemoguće bilo doći do svih imena i sakupiti sve te ljude na postrojavanju, da je to nemoguće i da se i u Vvukovaru postrojavala samo Vukovarska brigada, a Vukovar je branilo na stotine dragovoljaca iz čitave Hrvatske. Nekako mi se taj odgovor u početku učinio ispraznim ali počinjem razmišljati o svim ljudima od početka rata i sjetim se jednog iz Makarske kojemu je na Ljubaču dva metra od mene tromblonom razneseno lice, ja mu ni dan danas ime neznam, zvali smo ga Makara, sjetih se Žuća i Preja sa Širokog brijega, Žućo je kasnije poginuo i njima znam samo nadimke, sjetih se jednog žutog Zagrepčanina njemu je metak raznio uho, to su samo neki kojih sam se sjetio da su ranjeni iz razdoblja do početka 01.11., naravno u Sustjepanu su bili Velikogoričani, pa jedna mala grupica Zagrebčana pa ova velika grupa Sinjana koja je jako stradala 06.12. i imala dva poginula i šest sedam ranjenih, istina svaka dodjela odličja, medalja, spomenica, činova sa sobom donosi i jednu vrstu nepravde prema nekome…

     Ali ključno je pitanje dali se ta nepravda može ispravljati omalovažavanjem tih ljudi koji su se postrojili na Stradunu, dali ja koji nemam spomenicu domovinskog rata imam pravo napadati sve koji je imaju, dali ja imam pravo napadati sve ljude sa ordenima i činovima zato što ih ja nemam i što me to uopće ne interesira u životu? Mislim da je taj put pogrešan jer kada netko omalovažava broj od 1.300 ljudi među kojima sam i ja, omalovažava i Dubrovnik i svu njegovu tragediju, ja sam progutao taj broj od 1.300 da Dubrovnik ne postane grad slučaj, da se mi branitelji ne počnemo klati između sebe, a drugi sa strane će reći: Pogledaj Dubrovčana kukavica nabili su broj branitelja samo da pokažu da su oni obranili grad. Potpuna je istina da su Dubrovčani obranili grad ali uz pomoć svih grupa ljudi koji su iz svih krajeva Hrvatske pristizali dragovoljno da nam u nekim periodima pojačaju smjene, osnaže nas sa moralom, oružjem – kojeg stvarno nismo imali i naravno svojom hrabrošću, ali Dubrovčani su stalno bili tu i oni su ti koji su obranili grad. Nije Dubrovnik branjen samo na Belvederu, Srđu i Sustjepanu, tu su na stotine hrabrih ljudi iz Dubrovnika koji su u početku uz lovačke puške držali seoske straže na prostoru od Stona do Konavala, puno je ljudi pružalo nekakav otpor gotovo sa ničim, tukli su nas sa svih strana, nisi ni znao što ti pada oko glave, pa su opet neko vrijeme ljudi izdržali, ginuli, ranjavani u rebatinkama i nikada nisu zavedeni kao vojnici, sjetimo se Marija Pezija, Hamdije i društva sa Bosanke koji su živote položili, sjetimo se poginulih na Osojniku, Ljubaču, Slanome, Konavlima, Župi, kasnije Vukovićima, Kalađurđevićima itd itd. I upravo zbog svih naših žrtava i njihovih roditelja mi ne smijemo danas reći da nas nije bilo 1.300, bilo nas je od Stona do Konavala puno više, sigurno a dali se netko “krivi” pojavio na postrojavanju, pa naravno da jest, dali su pravi ispali sa popisa pa naravno da jesu, dok je svijeta biti će i nepravde, ali nepravda se neće riješiti novom nepravdom, ja sam osobno protiv bilo kakvih popisa jer ako jednog čovjeka zaboraviš – bacaš mrlju na čitav popis. Danas ni svi moji poginuli suborci nemaju ni isti medijski tretman, za pola njih Dubrovnik nikada nije ni čuo ali to ne znači da ja imam pravo staviti uopće u usta ijednoga od njih da bih pokušao ispraviti tu neravnotežu prema ovome drugome, ne mogu ja danas zbog toga što sam proveo osam mjeseci u Sustjepanu reći da su ostali branitelji, ovakvi ili onakvi, to nosiš u sebi ali nitko od nas nema pravo vrijeđati bilo koga…

     Mislim da sam pogodio bit onoga što vam svima želim poručiti, stanimo malo na loptu, zaustavimo svoje ego tripove, naša istina nije jedina istina, ja koji sam u početku bio u brdima u Du primorju ne mogu govoriti što je proživio onaj na 300m od mene, a kamoli onaj u Slanome, Osojniku, Konavlima, Brgatu, Župi, tu ima puno, puno pojedinačnih situacija hrabrosti, tragedija i stradavanja, zato budimo jako oprezni.

Pozdrav!

Comments are closed.