Pomo? iseljeništva I dio
Miše Galjuf, sije?nja 1996. I DIO
Nije mirisalo na dobro u bivšoj državi još onda kad je odlu?io po?i u Italiju. Sje?am se toga ranoga jesenskoga jutra 1987. godine kad sam iz doma s prozora gledao njegov stvarima pretrpani stari auto kako prolazi magistralom. Nikola je prošao put Grada, ali ga je put vodio puno, puno dalje. Život ga je primorao na novi po?etak izvan domovine. Ta mi se slika usjekla u sje?anje. Nastala je neobi?na tišina nakon utihnu?a karakteristi?noga kloparanja odlaze?e Å kode. Nikakav se zvuk više nije ?uo. Ispunila me neka zebnja, slutnja skorih ratnih stradanja. S jedne strane osje?aj tuge, a s druge opet neka ?udna misao. “Blago tebi, Nikola, ti barem izlaziš iz balkanske kr?me prije nego do kraja ugasne svijetlo!†Nije lako po?i, ali znam da se ne?eš izgubit. Nije ni Italija preko svijeta, možda je i dobro da se na?eš tamo! Dan prije smo se pozdravili, rastanak ko i svaki drugi. A svi su opet razli?iti, svatko ostane s nekim svojim mislima.
Nikola se te godine oženio. Imao je mnoštvo ideja i planova. Ve? je bio uredio kutak za Maristellu i sebe u rodnoj ku?i, ali od ?ega živjeti? Nije mogao na?i posao, niti je imao mogu?nosti nešto sam zapo?eti, a upravo se rodio mali Petar. Za Maristellu je bilo još manje izgleda, ona ni jezik nije znala. A doma je ostavila posao, uz žaljenje poslodavaca što odlazi i otvorenu mogu?nost povratka. To je na kraju i prevagnulo. Mladi par se ubrzo osamostalio, jer ni Nikola u Bellunu nije gubio vrijeme. Uskoro je dobio posao za kakvim je žudio: rad na televiziji. Brzo je napredovao, uspostavio nova prijateljstva i kontakte, pa je stigla i povoljna ponuda za posao u Padovi. I tako tro?lana obitelj po?etkom 1991. godine prelazi u Padovu, gdje Nikola preuzima novi posao. Dobro mu je išlo, trudio se vazda imaju?i na umu povratak u Župu, ali s ne?im zapo?etim vani, što bi doma samo preselio i nastavio raditi.
Ujutro, 1. listopada 1991., na dan kad je po?elo pucati po Župi, stigao sam okrenuti Nikolin broj u Padovi. Nije bio doma, ve? je pošao na posao. “La guerra e qui Maristella, la guerra e qui!†bilo je sve što sam uspio re?i. Ve? su se veze prekinule. Puno kasnije – kad smo se ve? svi našli u opkoljenom Gradu, a Župa pod okupacijom – po?eli smo se okupljati i organizirati radi ublažavanja tegoba prognani?kog života. Jedan od prvih kontakata što ga je Odbor za Župu uspostavio sa svijetom bio je baš onaj s Nikolom. On je ve? naveliko radio na pomo?i Hrvatskoj. Njegovom inicijativom osnovano je Društvo prijatelja Hrvatske “Croazia†u Padovi, kojemu je bio na ?elu. Zahvaljuju?i radu i svojim vezama u medijima bio je u prigodi pronositi istinu o stradanju i borbi Hrvatske za samostalnost, a skupljao je i humanitarnu pomo? i slao je u domovinu.
Kad je rodni kraj bio u pitanju, onda Nikola pogotovo nije žalio truda. Me?utim, sve je s naše strane moralo biti na profesionalnoj razini. To što smo ro?aci i dobro se znamo nije zna?ilo puno. Važna je bila njegova spoznaja da je Odbor za Župu ozbiljna organizacija, da raspolaže podacima o župskim prognanicima i da može organizirati prihvat i raspodjelu pomo?i. A trebalo je imati ljude, skladišta i osigurati podjelu po utvr?enim kriterijima. Pri tom je najvažnije bilo jam?iti dostavu popisa svih primatelja pomo?i na kojem ?e oni svojim potpisom potvrditi da su preuzeli ono što ih pripada. Bez toga ni Nikola nije mogao ra?unati da ?e uspjeti prikupiti zna?ajniju pomo?. Kad se uvjerio da ?e s naše strane sve biti u redu Nikola je po?eo prikupljati i slati pomo? za prognane Župljane. Koliki je to bio posao i koliko se njegova obitelj žrtvovala da bi se to i ostvarilo, doznali smo puno kasnije, kad se situacija stabilizirala, kad je Župa ve? bila slobodna i bližilo se vrijeme povratka.
NASTAVLJA SE
