Ode nama dvaes’ godina…
Pro?oše godine… Puno se toga promijenilo, stariji smo, neki su odavno bijeli, a neki nemaju nikakvu boju na glavi… Oni koji su sa?uvali glavu, pa moja prva misao ide uvijek onima koji su je izgubili, glavu ili život, kako tko to kaže, da mi možemo živjeti slobodno, da nam djeca imaju svoje pisce i da ne govore “bre”. Iako nije baš sve “po mjeri ?ovjeka”, kako se to lijepo i stru?no kaže.
I, eto sa ljetom na ovim stranicama postavljam još jednu ratnu ispovijed, jednog malog, obi?nog, za one što su došli – “gadnog”, (gadno ih je lemo!!) Â ali svakako hrabrog i zaslužnog ?ovjeka. A da ga nisu ?a?kali, nebi ih izlemo, pa su samo dobili zasluženo. Sa malo kamata… Još jedan koji nije pito kako se može sti?i do Minkena, nego se odmah našao pod kišom željeza. Tko ga pozna nakon 20 godina?!? Njegovi Gružani i njegovi suborci! I ja samo malo, jer sam ga nagovorio da baci na kartu barem neka sje?anja. Malo sam tu i tamo glumio lektora, dodao ili skinuo zarez, je ili ije, pa sve takve pogreške idu meni na dušu. A tekst je Jusov – pa evo što on kaže:
Juso Grebovi?:
Ponekad pomislim da je to bio samo san, Â a taj me san prati evo ve? 20 godina. Â Ro?en sam u Dubrovniku, Â najljepšem gradu na svijetu, Â u gradu koji je otvorio i dušu i srce za svakog ?ovjeka, Â grad koji je imao svoju ljepotu i svoj duh. Svaki dan bi se našao sa svojim prijateljima Milanom, Â Zoranom, Â Cipolom i Milom ispred Barbe u Gružu i onda u život Tezej, Bakus, Arsenal. Â Svaka ulica svaki porat je bio naš, raj na zemlji drugim rije?ima živio sam u raju.
NASTAVLJA SE
