Ratna sje?anja – 26
    Odmah po dolasku kod prijatelja “okupirao†sam “za potrebe Hrvatske republike†dio njegove packet-radio stanice i sa nje posredovao u slanju poruka. Prijatelj je bio presretan što može pomo?i, a sa njegovom vrhunskom opremom sve je išlo bez problema, samo je ipak bio jedan  problem?i?: pozivni znak. Da se ne moram stalno iznova predstavljati, po?eo sam koristiti svoj pozivni znak, dakako ilegalno, jer sa Italijom još nismo imali reciprocitet u korištenju pozivnog znaka. Logika je bila jednostavna, jer nitko nije mogao znati da moja emisija ide direktno sa tipkovnice, te da ne dolazi iz Dubrovnika. Na taj na?in sam i dalje aktivno sudjelovao u organizaciji dopreme lijekova za bolnicu. Bio sam virtualno “u Gradu†i malo tko je znao gdje sam fizi?ki. Sa bolni?kom postajom sam preko par digipitera stalno održavao vezu, ako bi što zatrebalo. “Konektirao†sam Grad svaki dan. Ali, sve je pomalo dolazilo u normalu, ve? se naziralo da je Grad sa?uvan. Hrvatska je svaki dan bila ja?a i te vijesti su nam pomagale da nam lakše prolaze dani. Sastavio sam i osposobio jedan prastari radio, (divan muzejski «lampašÂ» pa smo slušali radio Zagreb na srednjem valu, a ponekad i vijesti na kratkome valu. Znao sam otprije napamet sve frekvencije gdje Zagreb emitira.
    Nakon nešto više od godinu i po dana, ve? odli?no zalije?ene ruke vratio sam se u Dubrovnik, javio u Ured za obranu i zamolio da mi produže dozvolu boravka, iako na prethodnoj nije bilo ozna?eno do kada vrijedi. Gosp. Teo Andri?, predstojnik Ureda za obranu, izišao mi je u susret i 20.08.1993. izdao dozvolu za još jednu godinu boravka u Italiji, radi zaposlenja. Kako se sve polako vra?alo u normalu – osim što nisam nigdje mogao dobiti posao, odlu?io sam odraditi još jednu godinu “na zapaduâ€. Ni dozvola nije više trebala, pa sam otišao i kona?no se vratio 1995. godine. S minimumom novaca i jako sretan što se vra?amo. Preko tri godine sam ?ekao ?as da se vratimo doma. Nažalost, ni 1995 nisu prestala mu?ka ubijanja, ?etni?ka granatana plaži je ubila i osakatila našu mladost.
Po povratku sam morao sebi i obitelji osigurati egzistenciju, posla ni za mene ni za suprugu i dalje nije bilo. Krenuli smo u potpuno neizvjesni privatni posao, sa minimumom svog i s nešto posu?enog novca, bez puno znanja što nas ?eka. Nismo vani mnogo “stavili u ?arapuâ€, tek da se sna?emo prvih par mjeseci dok posao krene. Još uvijek preživljavamo s malim obiteljskim poduze?em, koriste?i za kupovinu robe poznanstva u Italiji i vrlo povoljne cijene, uvoze?i alat, vij?anu robu i drugo što spada u željezariju. Poduze?e je prvu godinu poslovalo negativno, pa smo na sto muka. Ipak se nadamo…
Packet radio opet je samo zabava i hobi, bogatiji sam za dosta divnih prijatelja u Italiji, koji su mi pomogli kad je trebalo, brinuli za porodicu i omogu?ili mi lije?enje. Nadam se i ?ekam dane kada ?emo ih mo?i pozvati u goste, kada ?e oni poziv mo?i prihvatiti bez sada još prisutnog straha.
Dubravko Lasi? radio-amater od 1966 godine
KRAJ
