Ratna sje?anja – 24
Nažalost stanje moje desne ruke, prili?no izmijenjenog izgleda opekotinama drugog i tre?eg stupnja, nije nimalo išlo nabolje. Iako sam sve više boravio u bolnici, nije bilo nikakve mogu?nosti za rehabilitaciju ruke. Bilo je puno drugih, mnogo težih slu?ajeva, pa nisam niti htio nikome oduzimati vrijeme. Ve? ranije lije?nici su mi preporu?ili hitno lije?enje i rehabilitaciju, ali van Dubrovnika, (Rijeka ima dobar centar za opekline) ako mislim ubudu?e normalno koristiti ruku. Ja sam znao da sam uspješno obavio svoj posao, jer su druge veze iz Dubrovnika ve? odli?no radile. Bilo je ve? više satelitskih telefona, pa sam zaklju?io da se mogu na neko vrijeme “izgubitiâ€. U jednome razgovoru u bolnici sa Antom Regjom iz Sekretarijata za poslove obrane (kako se to tada zvalo, kasnije Ured za obranu) rekao mi je da se više ne igram s rukom i da krenem na lije?enje, jer njima zbilja više ne trebam. Ve? ranije obu?io sam i kolegu Marija za zamjenu za rad na stanici i s te strane sve je moglo raditi kao i ranije, a dogovorio sam se da budemo svaki dan u vezi, ako im zatrebam. Dogovorili smo se tako?er da do?em u “Obranu†po propusnicu, pa sam dozvolu za odlazak iz Grada dobio 29.12.1991. i to na neograni?eno vrijeme. Datum povratka nije bio upisan i mislim da je taj detalj bio znak povjerenja da ?u se odmah vratiti, ako me budu trebali. Ve? ranije na temelju preporuke za lije?enje od 12.10.1991. lije?ni?ka komisija je odobrila lije?enje van Dubrovnika, preporu?ili su Rijeku radi najbolje mogu?nosti lije?enja i rehabilitacije opekotina.
Po?etkom 1992. krenuo sam brodom teška srca u Rijeku, ali sam se po dolasku ispred bolnice u Rijeci u zadnji ?as predomislio i ipak prihvatio pozive prijatelja i lije?nika iz Pescare, koji su mi nudili najsuvremeniji tretman ope?ene ruke, a tako bih mogao biti s porodicom. Održali su obe?anje, dugotrajnom rehabilitacijom (više od 18 mjeseci !) osposobili su mi ruku, pa nemam težih posljedica osim «riblje kože». Crni nokti su opet dobili normalnu boju, od šake do lakta se sve manje vide ožiljci. “Riblja koža†na nadlanici, zapeš?u i oko palca ne?e nikada nestati i to je uspomena na domovinski rat, a peckanje i stezanje kože pri svakoj promjeni vremena služi mi kao barometar. Kad me netko pita gdje sam to zaradio mogu ponosno re?i: borio sam se za Hrvatsku. Onako kako sam najbolje znao i umio. Rije?ima, vezama, umjesto puškom. Samo, bojim se da me netko ne pita imam li kakav status, jesu li mi «što dali», jer odgovor je OD Å AKE DO LAKTA. Nekome u Dubrovniku nisam bio “po gustu”.
NASTAVLJA SE
