Ratna sje?anja – 23
    I tako su moji otplovili do Rijeke, gdje ih je došao uzeti prijatelj sa packet-radija iz Pescare, koji ih je stalno zvao da do?u k njima. Mi smo njega i suprugu ugostili godinu prije, pomogli im da na?u sobu i sna?u se, bili im pri ruci kao dobri doma?ini i oni su se osje?ali obvezni sada pomo?i nama, kao dobri prijatelji u nevolji. Nije mome kolegi bilo teško prije?i pola Italije od Pescare do Trsta, a u njegovoj ku?i moji su se ponovo osjetili sigurni i zašti?eni. Naravno da im nije ni?ega falilo, uskoro su se mnogi koje su upoznali trudili da im baš ništa ne fali, upisali su djecu u školu, nalazili zimsku odje?u itd… Rado se sje?am tih predivnih ljudi, prijatelja u nevolji.
    A meni je saznanje da sam obitelj poslao u sigurnost davalo novu snagu! Bilo je tužnih trenutaka u pustoj ku?i, ali uvijek je pobijedilo to što više nisam brinuo za njihove živote, a realno i za hranu. Dopisivali smo se svaki dan putem packet radija. Barem nekoliko re?enica, a uvijek su nastojali da me ohrabre i pokažu da im je lijepo i da su sigurni.
    Kada mi je dosadila vožnja bolnica – ku?a i obratno, a u mojoj zgradi sam ostao skoro sam, pa i uz uvijek prisutnu mogu?nost da me na putu od semafora do bolnice prona?e minobaca? koji je taj dio ?esto ga?ao, preselio sam se stalno u bolnicu. Bilo je i toplije, stalno je radio agregat, pa je bilo puno lakše održavati vezu. Donio sam i sklopivi krevet, a kako sam postao i službeno ?lan medicinskog centra i dobio iskaznicu (Volonter: informatika, veze za MC Dbk) dobio sam pravo i na jedan obrok, pa sam tako riješio najve?i problem: nisam bio po cijeli dan gladan… A što je sve pomalo visilo na meni, jer sam polako tonuo sa preko 80 na 70 kg, nije mi smetalo.  Â
    Nažalost i posla za potrebe bolnice bilo je sve više. Slao sam izvještaje o ranjenima, poginulima, o stanju u gradu, o potrebama. Vezu sam držao stalno od ujutro do kasno uve?e, zapravo sam u 24 sata, sa manjim prekidima, barem 20 sati bio na vezi.
Nažalost i posla za potrebe bolnice bilo je sve više. Slao sam izvještaje o ranjenima, poginulima, o stanju u gradu, o potrebama. Vezu sam držao stalno od ujutro do kasno uve?e, zapravo sam u 24 sata, sa manjim prekidima, barem 20 sati bio na vezi.
    Mislim da je najteža poruka koju sam primio bila ona od dr. Vesne Bosanac, pred sam pad Vukovara. Poruka, koju ?uvam, je glasila:
Gospodinu Couchneru, ?lanu Europske misije
HITNO! HITNO!
Izvješ?e dr.Bosanac, direktorice Vukovarske bolnice, primljeno telefonski 17.11.1991. u 15:15 sati.
Masakr nad ranjenicima, djecom i ženama nastavlja se u Vukovaru.
Molimo za hitni prekid napada, prisutnost me?unarodne EC misije i me?unarodnog crvenog križa u Vukovaru zbog zaštite 510 ranjenih ljudi, 2000 djece i 1500 civila.
Plinska gangrena je jedan od najve?ih problema i prijeti epidemija.
Jugoslavenska armija nastavlja artiljerijske napade.
Vukovar je kraljevstvo smrti i razaranja.
Molimo hitnu intervenciju za najduže 2 sata.
Molimo gosp. Couchner dajte svoj maksimum za zaustavljanje masakra nad nedužnim civilima.
Poruku je dr. Bosanac predala u 15:15, ja sam je od Zagreba primio u 17:20, pa se prema tome barem može tvrditi da je gosp. Couchner sigurno 17.11.91. znao što se doga?a u Vukovaru, jer je ravnatelj bolnice dr. Zoran Cikati?, uz sav rizik, odmah osobno odnio poruku iz bolnice u hotel Argentinu. Nažalost, iako je gosp. Couchner pokušavao u?initi nešto, nije bilo koristi… U Vukovaru je izvršen masakr.
NASTAVLJA SE
