Miro Lasi?: POUKA I PORUKA BLEIBURGA III dio
    Bleiburg je takva hrvatska apokalipsa i takva tragedija da je svako tematiziranje objektivno teško a istraživanje bolno. Razumljive su osjetljivosti. Bleiburški doga?aji su kolektivni povijesni stres hrvatskog naroda i zasigurno najteži u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Ipak, jedanput se mora smireno i s proširenim znanstvenim uvidima pristupiti toj tragediji i iz nje pro?itati ne samo strahotu nacionalnog stradanja (kakvoj su bili, po?etkom ovog stolje?a, izloženi jedino Kurdi), nego i cijeli splet okolnosti, posebice aspekte svjetske politike u tim vremenima. Utoliko prije što se i aktuelni (današnji) doga?aji u hrvatskoj sudbini povezuju s Bleiburgom preko onih koji su neposredno i skrivili i sakrivali tu tragediju a danas kreiraju (ili to pokušavaju) opasne ili pogubne zaplete oko Hrvatske i njenih nastojanja. Bleiburg koliko god je po sebi strašan doga?aj u kontekstu vremena i redu prilika, dakle, ima i mnogo šire zna?enje. To je najsuroviji primjer odre?enih politika koje su mu prethodile i koje su nakon njega nastavljene.
    Možda ?e se u tajnim (skrivenim) spisima po još neotvorenim pismohranama u svijetu prona?i odluke i nalozi pomo?u ?ije je ?itkosti lakše razumjeti i okarakterizirati tadašnje postupke i nedavne izjave, doduše u razli?itim prigodama, dvojice priro?enih engleskih lordova (1945: Toby Aldingtona i 1995: Davida Owena).
    Na izgled, ovim se može ?ak nanijeti nepravda žrtvama koje su ubijane i ubijene poslije rata, poslije oružanih sukoba, u mirnodopsko vrijeme, pa ih stavljati u drugi plan i iz njihove nesre?e ?itati pravac i smjer jedne politike, ali Hrvati to moraju u?initi, a mu?enici Bleiburga to moraju razumjeti. Bleiburg je, prema tome, ne samo doga?aj ve? i na?elo od povijesnog zna?enja.
    U tom smislu, isto tako, u istom ductusu, martirij Bleiburga i njegove žrtve primjer su na kojem Hrvatska oblikuje viziju svoje taktike u ovom vremenu pred vratima svoje (državne) budu?nosti. Tu se ne može izbje?i tema koja može i pravedno uzrujavati, a to je tema narodnosnog praštanja.
    Iz splitskog teološkog promišljanja održanog u prolje?e 1995. godine, pod visokim pokroviteljstvom hrvatskih rimokatoli?kih stožernika Franje Kuhari?a i Vinka Pulji?a i nadbiskupa Ante Juri?a) upozoriti treba na energiju praštanja kao na najmo?niju snagu humanuma i najsnažniji uvjet u kojemu se javlja i prevladava istina. I na još nešto što je središnji problem: treba svratiti pozornost na teološko krš?ansko razmišljanje praštanja kao na?ina da se uop?e nešto bitno novo dogodi, da ?ovjek pojedinac, a u tom smislu i cijela nacija, krene dalje u susret svojoj sudbini. Bez praštanja to se naprosto ne može. Jer, ako nema oproštenja, sve se doga?a u zatvorenom krugu zlo?ina i njegovih referencija, sve ostaje nesnošljiva muka na istom mjestu, circulus vitiosis, kružna vrtnja u ritmu gnjeva i o?aja, a stvarnost pojedinca i naroda u tome se ne može ostvariti niti dose?i vrijednosnu puninu. Zlo i zlo?in koji nije oprošten (?ak ni poslije pola stolje?a) drži žrtvu privezanu uz zlo?in i cementira je u njegovom pam?enju, pri ?emu anestezira, narkotizira, umrtvljuje njegovu nadu, a njegov stvarala?ki eros pervertira u strast osvete koja opet ostaje samo na polju i u krugu dogo?enog zlo?ina.
 NASTAVLJA SE
