Mladen Bevanda III dio
  Ubijalo se kao od šale. Iz obijesti. Tek tako, sa?ekivali ih, tukli. Mrtva tijela su ostajala pored puta. Jezu izaziva tzv. Kapetan Jaruga – simboli?an naziv, koji je išao na za?elju kolone i valjda uklanjao tragove, kupio mrtva tijela. Duboko se doimaju pojedini portreti iz kolone, mnogi doga?aji. Stravi?ne i strašne torture, podmukli zlo?ini doga?ali su se na toj golgoti. Osiljeni svojom pozicijom, zlo?inci su se iživljavali na iznemoglim, bespomo?nim ljudima. Ali prizor, kad tri žene negdje blizu Sombora dijele mlijeko iz velikog kazana, onako iscrpljenim, gladnim ljudima, ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Umjesto pravog mlijeka davale su im zatrovano, od ?ega se ubrzo umiralo na velikim mukama.
  Gdje su kosti, gdje znamenje stotine tisu?a mu?ki ubijenih, nestalih Hrvata. Nevinim žrtvama se ne može ni svije?a upaliti. Posebno je poglavlje boravka u tamnicama. “Islje?ivanja”, ubacivanja provokatora, agenata, lažnih pripadnika pojedinih postrojbi, odvo?enja tijekom no?i, redovite su pojave, praksa. Lasi? i njegovi supatnici su izdržali svakojaka fizi?ka i duševna zlostavljanja.
  Ali, Zenica je ozna?ena kao nešto posebno. Tu se lome, uništavaju i oni što su izdržali brojna mu?enja. Zapravo ne zna se što je bilo teže: križni put ili boravak u tamnicama, kaznionici Zenici. Kad padne mrkla no?, svašta bi se doga?alo. No? je, poput crne rupe u svemiru , nakon rata mnoge Hrvate progutala. Nestali bi na “nepoznat” na?in. “Pojeo” ih “mrak”, nikom ništa. “Isljednici” bi poput vampira, utvara, oživili tijekom no?i i “prebijali”, “preodgajali” koga su htjeli…
  Autor kaže: “To je bilo vrijeme teških rije?i, teških optužnica i olako izricanih smrtnih, doživotnih i cijele skale vremenskih kazni.” To je i vrijeme kad su predsjednici sudova i tužitelji bez kvalifikacija. To nije ni važno, znaju slušati i provoditi naredbe odozgo. U kaznionicama su kriminalci “preodgajali”, imali vlast. Lasi? piše da su takvi – sami zlo?inci ulazili u samice, odvodili zato?enike, “saslušavali” ih, mu?ili, radili s njima što su htjeli. To iš?ekivanje ljudi-sadista unosilo je nemir, tjeskobu, kolebanje i u one najotpornije zato?enike. Iz no?i u no? se najokrutnijim metodama iznu?ivalo, tražilo priznanje, pokajanje, odricanje sebe, svega svoga. Vršilo se zapravo fizi?ko i psihi?ko slamanje, uništavanje ljudi. Takvi su “isljednici” izjedali, nagrizali – poput korozije – dušu i tijelo. Kad je ljudima najteže, ubacivali bi me?u njih doušnike, potkaziva?e, denuncijatore, provokatore. Prema toj vrsti neljudi, autor ne može zadržati osje?aj odvratnosti, posve ljudski prezir, jer mnogo zla su u?inili oni što su prodali dušu ?avolu.
