Mladen Bevanda: II dio
   Pola stolje?a se prikrivalo ovo genocidno djelo. Razgovaralo se šapatom s najpovjerljivijim. Znalo se: dogodilo se nešto strašno, ali je prava, potpuna, istina teško otkrivana. Za one koji se nisu vratili nakon svršetka rata, a vidjeli su ih ovdje-ondje odgovor je muklo glasio: Nestao! Nestali su netragom cijeli naraštaji, godišta, u punoj snazi, u najljepšoj mladosti. Godinama i godinama su o?ekivani, nadali im se. Nestao! Koliki su to gubici?! Žrtve su bile osu?ene na šutnju. Ali i šutnja bijaše rje?it govor. O Bleiburgu s u “istinu” pisali i širili, doga?aj interpretirali oni koji su u?inili te i druge zastrašuju?e zlo?ine. Krvnici su u ime žrtava objašnjavali što se dogodilo, kako je bilo!… Zlikovci su se zapravo natjecali u zlo?inima protiv ?ovje?nosti. Smrt je bila na sve strane – iza, ispred, u zraku… Koliko je ugašenih života. Vjerovali su: saveznici ?e ih zaštititi, ne?e ih izru?iti progoniteljima. Na žalost, pogažene su sve konvencije, izdali su ljude koji su im se povjerili, predali. Umjesto da ih zaštite onako razoružane, bespomo?ne, poslali su ih na stratište. Pristali su na predaju, razoružanje, ra?unaju?i da ?e civilizirani ljudi poštivati ratne konvencije, znat ?e što je zarobljenik što su civili, tko su njihovi progonitelji, i što smjeraju, namjeravaju…
   Lasi? piše što je vidio i doživio u Bleiburgu. Pred ?itateljem su prizori razoružanja, predaje, prijevare, izdaje, pucnjave i masovnih ubojstava iz zasjede. Stanje obezglavljenosti, obezli?avanja. Od ugledne gospode, priznatih gra?ana, ?asnika, ljudi, najednom postaju plijen pohlepnih grabežljivaca. Gubitkom slobode ?ovjek gubi sve, svoju osobnost, ostaje zapravo bez igdje i?ega. Sve što je na ljudima – oduzima se. Ponižavaju ih, vrije?aju. Do ju?er ?estiti gra?ani, sada poput stada kre?u na put svakojakih iskušenja, mu?enja, s vukovima kao pastirima. Strašno!
  Â
 Ne iznena?uje autorovo živo sje?anje mnogih pojedinosti tijekom križnog puta. Kad se jedanput prožive tako užasni, jezivi prizori mora da se duboko urežu, utisnu u psihu, u pam?enje. To su pojave pred kojima se ostaje zapanjen, ošamu?en. Svi ti davni doga?aji kao da su se zbili još ju?er! Slike su sre?ene, uvjerljive, sugestivne. Bilo je pravo ?udo ostati živ na tom dugom mu?ilištu – od Austrije, pa sve do blizu rumunjske granice. Jesu li svi koji su krenuli na taj put vjerovali da ?e sti?i svome domu, svojima? Na žalost, ako ne svi a ono mnogi je – nest’o! Å to se sve doga?alo u toj koloni s više tisu?a ljudi? Neprekidno su progonjeni, zlo je stalno za vratom. Siledžije – vuci su se mijenjali, a u koloni su ostajali oni najizdržljiviji – polugoli, bosi, gladni, žedni, promrzli, prestrašeni.
