Str. 43. Vršac
   KoÂnac srpnja. DaÂtuÂma se ne sjeÂ?am. JeÂdno juÂtro veÂliÂka gunÂguÂla. ?uÂjeÂmo da ideÂmo daÂlje. StaÂjeÂmo u reÂdoÂve i ?im je koÂloÂna usÂtroÂjeÂna izlaÂziÂmo iz tvr?aÂve. VoÂde nas na žeÂljeÂzniÂ?ku posÂtaÂju i tu se ukrcaÂvaÂmo u duÂgaÂ?ku komÂpoÂziÂciÂju marÂveÂnih vaÂgoÂna.   VaÂgoÂni ovaj put niÂsu preÂtrpaÂni, svi možeÂmo sjesÂti. Naša gruÂpa je ciÂjeÂla i uz nas nešto HrvaÂta i NiÂjeÂmaÂca. VraÂta su izvaÂna zaÂtvoÂreÂna. KoÂliÂko je puÂtoÂvaÂnje traÂjaÂlo, zaÂisÂta više ne znam. Dva ili tri puÂta smo duže staÂjaÂli na uspuÂtnim staÂniÂcaÂma. KoÂnaÂ?no se vraÂta otvaÂraÂju, izlaÂziÂmo, staÂjeÂmo u reÂdoÂve i pješaÂ?iÂmo do jeÂdnog veÂliÂkog, žiÂcom ograÂ?eÂnog komÂpleÂksa gdje je neÂkoÂliÂko hanÂgaÂra s liÂmeÂnim poÂluoÂkruÂglim kroÂvoÂviÂma od vaÂloÂviÂtog liÂma. U noÂvom loÂgoÂru ve? ima mnoÂgo zaÂroÂbljeÂniÂka. StiÂgli smo u Vršac.
   ProÂnaÂlaÂziÂmo smještaj za našu gruÂpu, miÂslim u druÂgom hanÂgaÂru od ulaÂza. Tu zaÂtiÂ?eÂmo veÂ?u gruÂpu maÂ?arÂskih ?aÂsniÂka. Još dok smo se smještaÂli poÂjaÂvio se jeÂdan parÂtiÂzanÂski ofiÂcir i zaÂtražio da se svaÂki dan odreÂdi gruÂpa koÂja ?e za naš hanÂgar doÂnoÂsiÂti kruh i hraÂnu iz cenÂtralÂne kuÂhiÂnje. U našem nas hanÂgaÂru ima neÂkoÂliÂko stoÂtiÂna i još ima sloÂboÂdnog mjesÂta. Ve? druÂgi dan sve orÂgaÂniÂziÂraÂno proÂtjeÂ?e, kao u kaÂkvoj mirÂnoÂdopÂskoj voÂjarÂni. JeÂdiÂna je raÂzliÂka boÂdljiÂkaÂva žiÂca oko loÂgoÂra i stražaÂri uzduž žiÂce. NetÂko iz naše gruÂpe je ?uo, i to nam preÂnoÂsi, da nas u loÂgoÂru ima preÂko peÂtnaÂest tiÂsuÂ?a. DaÂni mi proÂlaÂze u luÂtaÂnju loÂgorom. KreÂtaÂnje nam niÂje ograÂniÂ?eÂno osim priÂsÂtupa žiÂci i kuÂhiÂnji. PoÂkušaÂvam usposÂtaÂviÂti konÂtakt s mÂa?arÂskim ?aÂsniÂciÂma i naÂu?iÂti po koÂju njiÂhoÂvu riÂje?. LjuÂbaÂzni su, ali i reÂzerÂviÂraÂni.
  Â
  SvaÂki dan po više naÂjoÂbiÂ?niÂjih mrtvaÂ?kih sanÂduÂka, naÂ?iÂnjeÂnih od neoÂbraÂ?eÂnih daÂsaÂka, izvoÂze na glaÂvni ulaz iz loÂgora. OtvoÂreÂna koÂla svaÂki put moÂraÂju proÂ?i poÂkraj našeg hanÂgaÂra taÂko da ih i proÂtiv voÂlje moÂram viÂdjeÂti. Umrli su u najÂveÂ?em broÂju NiÂjemÂci, uništaÂva ih diÂzenÂteÂriÂja. HiÂgiÂjenÂski uvjeÂti u loÂgoÂru su na nisÂkoj raÂziÂni. OsnoÂvni neÂdosÂtaÂtak je voÂda. DneÂvno doÂbiÂjeÂmo liÂtru, doÂsloÂvno liÂtru voÂde po osoÂbi. Ta koÂliÂ?iÂna je za piÂ?e, umiÂvaÂnje, praÂnje porÂciÂja i ruÂblja. U svoÂjim obiÂlasÂciÂma viÂdim njeÂmaÂ?ke ?aÂsniÂke koÂji se ?ak i briÂju. Å to se tiÂ?e osoÂbnih preÂdmeÂta, oni su prema naÂma boÂgaÂtaši. U odnoÂsu na nas, ureÂdni su i u svoÂjim ?aÂsniÂ?kim odoÂraÂma. JeÂdiÂno neÂmaÂju ?iÂnoÂve na raÂmeÂniÂma. U njiÂhoÂvom diÂjeÂlu loÂgoÂra sve je ureÂdno, orÂgaÂniÂziÂraÂno u praÂvom smiÂslu riÂjeÂ?i. No, oni ipak oboÂljeÂvaÂju, a meÂ?u naÂma riÂjetÂko tko. ToÂme je raÂzlog, možda, onaj gen viška koÂjeÂga mi imaÂmo a oni neÂmaÂju, koÂji nam poÂmaže da se u hiÂpu adapÂtiÂraÂmo i na neÂmoÂguÂ?e uvjeÂte. S njiÂma se najÂmaÂnje miÂješaÂmo.
NASTAVLJA SE