Rat u Gradu

Str. 28. Prema Osjeku

    Stražari oko nas kao da su podivljali. Nasumice udaraju kundacima koga god dohvate. Kolona prelazi u trk. Teturaju?i se osvr?em. Onim nesretnicima uz bunar prilazi nekoliko sprovodnika i ?uju se pojedina?ni pucnji. Uskoro tišina. Kolona ubrzano odmi?e. Više se ne ogledam.    Nemam hrabrosti. suze mi cure niz lice, pogled prikovan na potiljak ?ovjeka ispred mene. Pretr?ali smo možda jedan kilometar i kolona ponovno ide korakom. Osje?am bol u dlanovima, zario sam nokte u vlastito meso. Jedina manifestacija nemo?nog bijesa. U tome nesretnom selu, kojem nikada ni ime nisam saznao, mora postojati skupna grobnica u koju su pobijeni sahranjeni. Mora postojati i mnogo ljudi koji se toga sje?aju. Ako barem jedan od njih ima savjesti morao bi o tome svjedo?iti. Da se tim mu?enicima na zajedni?ko posljednje po?ivalište postavi najskromniji, pa makar samo drveni križ kao memento. Nažalost, ne bih znao na?i to selo niti odrediti njegovu lokaciju. Jedina odrednica jest prašnjava cesta izme?u Podravske Slatine i Osijeka. No zasigurno je i tuda do danas prošao asfalt. Razvu?eno selo s nekoliko onih ?udnih bunara pred ku?ama. Možda iz moje kolone netko od preživjelih pamti bolje. Ako ikada slu?ajno pro?ita ova moja sje?anja, možda se oglasi. To bi bio njegov dug istini.

    Dan se otegao. Rijetka zaustavljanja. Mislim na svog, uvjetno re?eno, prijatelja. Otišao je iz mog života jednako naglo kako je u njega zakora?io. S nekoliko rije?i i malih gesta ulio mi je mnogo hrabrosti. Žalim što mi nije rekao ime i iz kojeg je kraja. U meni buja još žeš?i otpor i želja da preživim. Odlu?ujem da ?u biti lukav i prijetvoran i lažljiv. U?initi sve što je u mojoj mo?i da se kad-tad do?epam slobode. I da nikad, nikad ne zaboravim ovaj križni put. Uz sve napore ne mogu se sjetiti da li smo prošli kroz Osijek. U sje?anju, više u podsvijesti mi je ime Tenje ili Tenja. Da li je naziv mjesta ispravan ne znam. Trebalo bi biti negdje uz sam Osijek.

    Napomena: Danas svi znamo za Tenju! Jedan drugi rat stavio je to selo u prvi plan…   

 

    No? je. U pam?enju  sam zadržao veliku, višekatnu zgradu, ?ini mi se crvene boje, na raskrižju dviju ulica ili puteva. Sje?am se da je imala puno podrumskih prostorija. U jednoj od njih sam proveo nekoliko dana i no?i. Ti su dani, a posebno no?i, u mom sje?anju ispunjeni neopisivim strahom. U tu zgradu utjerali su dio kolone u kojem sam ja bio. Koliko nas je bilo i gdje je završio onaj sav ostatak kolone ne znam. Tu sam jedne no?i, bježe?i iz prostorije u prostoriju, nastoje?i biti što dalje od ulaznih vrata, došao do cipela.

 NASTAVLJA SE