Rat u Gradu

Str. 26. Srpska sela

    Budim se u zoru. Sledio sam se. Odje?a mi je mokra. Mog novog prijatelja nema. Trljam nabrekla stopala. I danas ?e me morati satima nositi. Kami?ke na cesti više ne osje?am. Kao da mi je koža na stopalima zadebljala.   Neznanac, koji me je nahranio koprivama, vra?a se. Gura mi u ruku ove?i grumen sasvim žutog še?era. Pokušavam se zahvaliti, no on odmahuje rukom kao da mu je neugodno. Odlazim do poto?i?a, donosim vodu i obojica pijemo. Svi su izgledi da ?e dan biti vreo. Nalog za pokret. Silazimo na cestu. Kolona se formira. Mi smo negdje u prvoj ?etvrtini te kolone. Do sada, u selima kroz koja smo prolazili, nismo imali posebnih neugodnosti. Uglavnom psovke i dobacivanja, rijetko ba?eni kamen, nekada izravni napad ili udarac. Sasvim, sasvim rijetko poneko dijete pritr?i i najbližem u koloni doturi komad kruha. Pratioci se prave da ne primje?uju, tek poneki mahne rukom prema djetetu kao da tjera kokoši. Kao da su i oni postali druga?iji, djeluju više ljudski. Svakako su bolji od onih što idu na za?elju brinu?i se o popunjavanju brigade “kapetana Jaruge”. Kad je sunce ve? poprili?no odsko?ilo, zaustavljamo se u jednom selu. Kolona duga kilometrima, viri s obje strane te jedine, duga?ke seoske ceste. Ispred ku?a mnogo seljana. Muškarci, žene, djeca. Å utke nas promatraju. Nema naloga za odmor niti zapovijedi da sjednemo. Odjednom oko nas nova lica, novi pratioci smjenjuju dotadašnje. ?ini mi se da ih je sada više, da su guš?e uzduž kolone. Predstavljaju se gruboš?u. Zbijaju kolonu prema sredini ceste zdušno kunda?e?i. Ovi su naoružani karabinima i ponekom strojnicom. Djeluju odmoreni, svježi. To ?emo kasnije dobro osjetiti na svojoj koži. Moj novi sudrug, od kojeg se ne odvajam, kaže mi da nikako ne zaostajem. Dodaje da mu ova smjena straže ne sluti na dobro. I bio je potpuno u pravu, no ne znam da li je imao vremena da shvati koliko. Nekoliko sati kasnije bio je mrtav.

    Neljudska vika, udarci, natjerivanje u trk. Odjednom i civili pokraj ceste po?inju na nas bacati grude zemlje i kamenje. Poneka okrvavljena glava. Do mene i mog sudruga kamenje ne dolije?e. Trupkamo prašnom cestom gaze?i jedni drugima pete. ?im smo se udaljili od sela prelazimo u hod. Moj neznanac mi šap?e da smo prošli kroz srpsko selo. Napominje da ?e kasnije biti gore. Zanima me odakle to pretpostavlja pa ga pitam je li iz ovih krajeva. – Ne – odgovara. Ipak sam zahvalan što je uz mene. Svi njegovi savjeti su mudri. Jedino što sam siguran to je da je radnik ili seljak. To sam zaklju?io po njegovim žuljevitim rukama i ?vornatim prstima.

 NASTAVLJA SE