Rat u Gradu

Str. 25. Kuhane koprive

    Uz mene je sjeo stariji ?ovjek, po izgledu bi mi mogao biti i otac. Zarastao u višednevnu bradu djeluje mrko ali i dobro?udno. Pita me koliko mi je godina. Kažem mu da sam jednog od ovih dana navršio devetnaest. Zaista ne znam da li mi je ro?endan ve? prošao ili tek predstoji. Nepoznati me bez rije?i pomilova po kosi. Možda se sjetio svoje djece. Malo kasnije me gurka rukom i pruža mi komad neke vrste dvopeka, veli?ine pola dlana. Prezahvalan uzimam i nešto mrmljam. On me tapše po ruci kao da me umiruje. Odlamam komadi? i stavljam u usta. Ne grizem, neka ga slina omekša. Duže ?e trajati. Ostatak skrivam u džep. Obojica se ispružamo u travi. Pokriva? nam je zvjezdano nebo. Nešto me na nožnom zglavku zape?e. Ispružim ruku da se po?ešem i ožarim šaku. Spoznam da su oko mene koprive. Priop?avam to novom znancu. Podigavši se u sjede?i položaj re?e mi da u njegovoj porciji donesem vode. Probijam se izme?u poleglih tijela i donosim vodu. Nepoznati je u me?uvremenu nabrao kopriva. Vezuje ih u nekakvu krpu, uzima porciju s vodom i prilazi nedalekoj stražarskoj vatri. Iza vatre dva partizana i strojnica. Nešto im govori pokazuju?i rukom iza sebe. ?asak kasnije ve? ?u?i uz vatru i u žar stavlja porciju. Gledam ga veoma iznena?en dive?i  se njegovoj hrabrosti. Nakon nekog vremena diže se i vra?a. U travu stavlja svoju porciju, uzima moju konzervu i do vrha je puni kuhanom koprivom. Kaže mi da jedem, da nije loše. Otrovno svakako nije jer on time šopa guske. Uop?e se ne sje?am je li imalo ikakav okus. Oprezno i dugo žva?em kuhane listove i na kraju gutam. Kroz cijelo mi se tijelo širi neka toplina. Zahvaljujem bezimenom. Ni on ne pita za moje ime. Poslije ove neobi?ne ve?ere liježemo u travu prislonjeni le?a uz le?a. Moje falange ušiju po?inju biti nemirne. ?ešu?i se usnem.

 NASTAVLJA SE