Rat u Gradu

Str. 23. Dalje na put

    Dani su monotoni. Prolaze u nekom o?ekivanju. Spavamo na zemlji, na mjestu na kojem smo se u ?asu nastupa no?i zatekli. Gotovo svaki put s drugim ljudima oko sebe. Ni s kim se nisam zbližio. No?u se, ipak, nešto doga?a. Na kraju, gdje je ulaz u vojarnu, ?uje se prigušena vika i poneki jauk. Kažu da svaku no? odvedu negdje pove?u grupu zatvorenika. Nema selekcije, onako redom. Pa ipak naš ukupni broj se ne smanjuje. Neprestano pridolaze novi.

    Jednog od tih jednoli?nih dana veliki metež. Dotjerali su nekoliko kazana hrane. Ni teorijski nemam prilike da se probijem kroz gomilu tjelesa. Neki se vra?aju s porcijama iz kojih sr?u. Nisam vidio da itko upotrebljava žlicu. Za?udo, nisam posebno tužan. Sisam posljednje kocke še?era. Mojoj suhoj hrani, mojim zalihama došao je kraj. Tješim se da Bog i ptice hrani, ne?e valjda mene potpuno zaboraviti.

    Rano je jutro, još nije pravo ni svanulo. Dreka naših sprovodnika. Neki novi, gnjevni ljudi. Do mene dopire glas da kre?emo dalje. Malo pomalo i ja sam u koloni. Po?inje još jedan cjelodnevni marš. Kamo? Pa to je barem svejedno. Jedno je sigurno, ne ku?ama, ne u slobodu.

    Oko nas neuporedivo više sprovodnika. Pokretni arsenali oružja. Å to ?e im ta silna željezarija vjerujem da ni njima samima nije jasno. Onako iscrpljene, pregladnjele, bezvoljne mogli bi nas tjerati vrbovim pruti?ima. ?im smo se nekoliko kilometara udaljili od grada, sa za?elja kolone sve ?eš?e odjekuju pucnji. Bolesni, iznemogli i oni koji odustaju od borbe završavaju u jarcima uz cestu hladnokrvno ustrijeljeni.

    Uz nas kora?a mlada, zadrigla, snažna mom?ina. Podvikuje i požuruje. Posebno grub nije. Ponekad lagani udarac šmajserom u le?a onima koji bi zateturali i iskora?ili iz kolone. Nije to namjera da se pozlijedi. Tek toliko da se zna tko je gazda. Netko ga pita smije li sjesti uz rub ceste da se malo odmori. Dopušta mu. A nama, kada smo se malo udaljili, kaže: Iza nas (iza kolone) ide komora. Komandant je kapetan Jaruga. On krca na kola one koji ne mogu hodati. Pri tome se naš veseljak smije kao da je ispri?ao najbolji vic. Skriveni smisao njegovih rije?i svima nam je jasan. Neka Bog pomogne onima koji povjeruju u dobrotu “kapetana Jaruge”.

 NASTAVLJA SE