Rat u Gradu

Str. 20. Marš

    Vremensku orijentaciju nemam. Pono? je izvjesno davno bila prošla kad je kolona po?ela skretati lijevo od puta na jedno ove?e polje. Opkoljeni stražarima tu smo proveli ostatak no?i. Navikao sam spavati ?u?e?i, sjede?i i stoje?i. Sve su to neki polusni, ?ulo sluha je uvijek na oprezu. Stažari nervozni, stalno u pokretu. Poneka psovka i ne?iji jauk. Pucanja nema. Nema ni hrane ni vode.    Zadnji pravi zalogaj bio je onaj komad kruha koji mi je dao Talijan. Pa ipak više me mu?i že?. Noge me bole, one poluraspadnute cokule stvorile su mi nebrojene žuljeve koji su popucali i sada su žive rane. ?arapa i onako nemam, otišle su s ?izmama ve? u prvom “?oranju”. Izuo sam cokule i u travi hladim stopala, ?ini mi se da trava izvla?i vatru. Jedan me stariji supatnik upozorava da ne izuvam cipele jer da ih više ne?u mo?i obuti. Ne reagiram. Trava tako godi vrelim stopalima. Hladno je. Pred zoru nekoliko kra?ih rafala s ruba polja udaljenog od ceste. Vjerojatno je neki jadnik pokušao bijeg. Ve? sam prije odlu?io da ?u se u maršu uvijek držati sredine kolone. Kasniji doga?aji ?e potvrditi da sam donio po sebe veoma mudru odluku.

    Jutro je. Ježim se od svježine. Na vlatima trave biseri rose. Liježem potrbuške i ližem si?ušne kapi. Vidim neke oko sebe koji žva?u travu. Ja još nisam pokušao pasti, još je volja ja?a od gladi. U rup?i?u imam još dvadesetak kocaka še?era. Skrivaju?i vadim jednu iz džepa i stavljam u usta. Stidim se iako zaista nemam što s drugim dijeliti. Puštam da se še?er polako topi u ustima. ?ini mi se da duže traje.

    Nalog za pokret. Silazimo na cestu i opet se formira višeredna kolona. Po mnoštvu zaklju?ujem da nas je sigurno više od pet, možda i deset tisu?a ljudi. Ja zaista nemam dara za procjenu jer nikakvih parametara nemam. Kolona je u svakom slu?aju duga nekoliko kilometara. Zapo?inje dnevni marš s ?estim izmjenama tempa, najviše hodom ali i tr?e?im korakom. Pojedinci kora?aju uz veliki napor. Razgovor se uop?e ne ?uje, svi su zaokupljeni vlastitim mislima.

    Prolazimo kroz sela ?ija mi imena ništa ne govore. Stanovnike ne vidimo. Ku?e su udaljene od ceste. Iako je dan ve? odmakao, sve izgleda kao pomrlo. Prvi put ispred nekih ku?a vidim bunare kvadratnog oblika od drvenih oblica i s onom pomi?nom drvenom rukom pomo?u koje se vjedro spušta u bunar. ?ujem kako netko ispred mene moli pratioca, koji jaše pored kolone, da ga pusti da se napije vode. Ovaj mu gotovo dobrodušnim glasom uskra?uje dozvolu uz napomenu da ?emo uskoro u Bjelovar i da ?emo tamo dobiti hranu i vodu. 

  NASTAVLJA SE