Rat u Gradu

Str. 17. Na po?etku križnog puta

Po?etak Križnog puta. U spomen onima koji su kraj puta zauvijek ostali.

    Kasno popodne prestaje dotok ljudi, stol se odnosi. Oficir i ona žena odlaze. U lijevoj i desnoj grupi lagano komešanje. Približavamo se jedni drugima na nekoliko metara. Ono nekoliko stražara koji nas nadziru ne posve?uju nam gotovo nikakvu pozornost. I oni su tu bez smjene cijeli dan.   Ni sam ne znam zašto sam iznenada odlu?io prije?i na drugu stranu me?u starije ljude. U?inio sam to potpuno otvoreno, laganim korakom, spreman da se odmah vratim ako neki stražar podvikne. Ništa se ne doga?a i ja stižem do te grupe probijaju?i se u njenu sredinu. Nitko mi ništa ne govori, tek nekoliko upitnih pogleda. I u ovoj grupi sigurno tisu?u ljudi. Molim u sebi nadaju?i se da sam dobro postupio. U sam sumrak dolazi ?eta partizana i opkoljava grupu onih mladih. Našoj grupi ih prilazi samo nekoliko. Daju nalog da formiramo kolonu. Nisu grubi, jedan ?ak na pitanje kamo idemo odgovara: na željezni?ku stanicu.

   Krijem se u sredini kolone nastoje?i ostati nezapažen. Izlaze?i iz kruga vidim da one mlade iz grupe u kojoj sam i ja bio tuku kundacima i zbijaju u gomilu. Osjetio sam opet jezu po tijelu. Da li me je Božja ruka po drugi put dotakla?

   Kad smo stigli na postaju, ve? je bila no?. Nakon kra?eg ?ekanja ukrcavamo se u marvene vagone. Jedva ima mjesta da sjednemo. Oni zadnji ne mogu ni to. Netko prenosi glas da nas otpremaju u Rusiju. Ovo je sigurno izmislio strah. Opet šapat. Izvana vrata vagona vežu žicom. Netko hoda po krovu vagona. Vjerojatno ?uvari i pratioci. Vru?e je i zagušljivo. Nakon dužeg ?ekanja pisak lokomotive i vlak kre?e. Koliko ima vagona nisam mogao brojiti, znam samo da je kompozicija bila veoma duga?ka.

NASTAVLJA SE