Rat u Gradu

Str. 16. Razvrstavanje

    Zaustavljamo se pred jednim stolom postavljenim u sredini kruga. Za stolom sjedi uniformirana žena. Pred njom nekakvi papiri. Pokraj stola jedan mali rastom, izrazito nizak oficir s nekoliko zlatnih traka na rukavima i ne znam više koliko zvjezdica. Prilazimo redom i on svakome postavlja ista pitanja: godina ro?enja, mjesto ro?enja i koja ustaška jedinica. Odgovori identi?ni. Uz odgovore na prva dva pitanja i naglašeno: domobran.

    Primje?ujem da oficir nikoga ne gleda u o?i niti žena za stolom išta zapisuje. Saslušavši odgovore oficir nas pokretom ruke upu?uje na lijevu ili desnu stranu. Na obje je strane ve? mnogo ljudi. I ja odgovaram: 1926., Split, domobran-?ak. Oficir prvi puta podiže pogled ?uvši moje godište. Ve?ina onih prije mene bila je daleko starija. Nasmiješio mi se i pokazao rukom na lijevu stranu. Veliku ve?inu onih prije mene uputio je, koliko sam vidio, na desnu stranu. Ohrabren njegovim osmijehom usudio sam se zamoliti da mi dopusti da se na ?esmi, nedaleko od stola, napijem vode. Uz neugašeni osmijeh blagim mi glasom re?e: “Nemoj, mali, sada, ve?eras ?eš imati vode dovde”, pokazavši pritom do svoje brade. Ove su mi se rije?i usjekle u pam?enje iako nikada ne?u mo?i doku?iti njihovo skriveno zna?enje. Osjetio sam samo jezu po tijelu, kao da me je zapuhnuo ledeni vjetar.

     Pošao sam na stranu kamo me je partizanski oficir uputio i došao u veliku skupinu momaka manje ili više moje dobi. Na nekima sam prepoznao dijelove ustaške a na manjem broju domobranske odore. Promatram lica i tražim nekog poznatog. Uzalud. Sunce po?inje pržiti. Pristižu nove kolone. Isti prilazak stolu, ista procedura, isto razvrstavanje. U našu veliku grupu sada malo tko dolazi. Me?u pristiglim veliki broj civila, svi su sredovje?ni. Hrane ni vode nema.

 NASTAVLJA SE