Rat u Gradu

Str. 10. Izdaja

    Odmi?em se od gomile oružja i vra?am do majke i bra?e. Sa starijim bratom su još tri ?asnika. U potpunoj su odori, sa svim oznakama, ?inovima i odlikovanjima. Oružje su i oni odložili. Brat mi kaže da se ?asnici, po engleskim uzusima, izdvajaju u posebnu grupu. Meni strogo, kao da nare?uje, kaže da ostanem uz majku i mla?eg brata.    Molim ih da skinu oznake ?ina i odlikovanja. Odbijaju sva ?etvorica u isti tren. Bože moj, i danas mi se ovlaže o?i kad se sjetim kako su bili ponosni i lijepi. Ukoliko nisam nešto pomiješao u podsvijesti su mi njihova prezimena: satnici Dovgan i Haramin?i? i zastavnik ]osi?. I moj brat, poru?nik Ivan Nino Lasi?.

    Po rubovima ogromnog polja odjednom urnebesna pucnjava. Želim vjerovati da je to slavlje pobjednika. Pa ipak se jeza uvla?i u mene. U trenu se me?u nama pojaviše partizani. Da li su to možda oni s kojima smo se još ju?er borili? Ve?ina mladi golobradi momci. Mojih godina, ?ak i mla?i od mene. Å areno odjeveni, jedino im je zajedni?ka petokraka na kapama. Neupadljivo se postavljaju uz odloženo oružje. Razgovaraju me?u sobom, smiju se. Nama se ne obra?aju niti nam što dobacuju. Potpuno nestvarna slika.

    Iznenada reski pucanj. Jedan je ?asnik sebi iz pištolja prosvirao sljepoo?nicu. Bio je to prvi takt bleiburškog “dance macabrea”. Koliko ih je uslijedilo, samo Bog zna. Brat Nino, zagrlivši majku i nas dvoje, odlazi sa svojim kolegama dublje u polje. Jedino što je još rekao bilo je: ako preživimo, neka orijentir bude Sarajevo. Tamo je bilo doma?instvo pokojnog djeda Ivana Vitalji?a, maj?ina oca.

    Ninu nikada više nisam vidio niti sam ?uo nešto odre?eno i provjereno o njegovoj sudbini.

    Po?inje neko ?udno, besciljno kretanje. Cijele grupe se premještaju s jedne strane polja na drugu. ?emu to služi nije mi jasno. Prenosi se nalog da se krene prema izlazu iz doline. Mnoštvo se zaljulja i kre?e. Svi smo pješaci. Na koju stranu svijeta idemo, nemam blage veze. Majka, brat i ja smo gotovo nošeni od mase. Jedan domobranski ?asnik s nekolicinom vojnika pomaga?a pokušava regulirati protok ljudstva koje navire. Primje?ujem sa strane dvojicu engleskih, vjerojatno ?asnika. Ništa ne govore. Hladnokrvno promatraju gužvu. Prilazimo, uska?emo u jedan kamion koji odmah polazi.

    Nalazimo se u koloni kamiona. Pred nama ih je nekoliko a iza nas ve?i broj. Kamioni se zaustavljaju. Nismo prošli više od jednog ili dva kilometra. K nama se penje jedan partizan naoružan karabinom i zauzima mjesto kod kabine. O?ito, sprovodnik. Kolona kre?e. Naš pratilac je nešto stariji ?ovjek, izgleda dobri?ina. Uzima ponu?enu cigaretu i razgovor. Kaže da je Å iptar. Upozorava nas da nitko ne pokuša bijeg.

NASTAVLJA SE