Rat u Gradu

Str. 9. Predaja

    Svoju sam postrojbu izgubio. Zrno sam u ogromnom mnoštvu svih mogu?ih rodova i vrsta vojske. Uo?io sam i poneku mornarsku odoru pa i neke pripadnike vojne glazbe. I u toj gužvi gospo?a Magda sre?e svog supruga. Oprašta se od nas i nestaje u mnoštvu.

    Ponovno se zgodio nevjerojatan slu?aj, pronašli smo se. Naša obitelj, majka i tri brata, opet zajedno.     U našoj neposrednoj blizini smjestio se stožer Prve hrvatske udarne divizije. Na okupu grupa od preko deset generala i isto toliko visokih ?asnika žu?no raspravlja. Prepoznajem generale Stanzera, Nardellija, Heren?i?a, Metikoša i Servatzya. Nekima sam imena i zaboravio. Jedan viši ?asnik, mogu?e u ?inu dopukovnika, uzrujano vi?e na ostale tako glasno da se svaka rije? može razabrati. Za neku odluku tvrdi da je izdaja Hrvatske i da je bolje poginuti u borbi nego se predati na milost i nemilost krvnicima. Stišavaju ga. Neki iz ove generalske grupe sjedaju u osobne automobile, u koje se na brzinu ukrcavaju i njihove obitelji, tako barem pretpostavljam, te odlaze u smjeru dvorca na izlazu iz kotline. Nekoliko nižih ?asnika prenose formiranim ve?im grupama nalog: istaknuti bijele zastave, uredno odložiti oružje i ?ekati dalje zapovijedi. Uop?e ne razmišljaju?i mehani?ki rastavljam svoj šmajser i “browning”, lomim im udarne igle, ponovno sklapam i odlažem na najbližu gomilu. Gledam oko sebe. Odrasli ljudi pla?u. Suze su i u mojim o?ima. Svjesni smo da od tog trenutka više nikako ne možemo utjecati na svoju sudbinu. Nismo ni slutili da su mnogi me?u nama time potpisali svoju smrtnu presudu.

    Danas, s ove vremenske distance, ?ini mi se da je to silno mnoštvo od najmanje dvije stotine tisu?a, a sigurno i više, dobro naoružanih i obu?enih boraca moglo i golim prsima razmaknuti ono nekoliko engleskih tenkova i kao bujica koja se valja pregaziti sve i svakoga tko bi im stao na put. Nedostajalo je samo nekoliko odlu?nih ljudi, u kojim bismo prepoznali vo?e, koji bi stali na ?elo. Iz poštovanja prema njihovom martiriju – svi su osu?eni na smrt i pogubljeni na na?in nedostojan vojnika – i sada odbijam misao da su za tragediju tada i kasnije krivi samo naši generali. U povla?enje je krenulo i cijelo politi?ko vodstvo koje je, nažalost, u najpresudnijim trenucima u potpunosti zatajilo. I dobar dio njih je to vlastitom glavom platio. Isto tako i danas sumnjam da bi engleske postrojbe, za koje je rat završio šest dana ranije, svjesno išle u smrt suprotstavljaju?i se falangama o?ajnika za koje je sve osim smrti predstavljalo veliki dobitak. A mi smo se ponijeli kao ovce vjeruju?i u konvenciju o ratnim zarobljenicima, u humanost i civiliziranost zapadnih saveznika kojima se, mislio sam, predajem. Osobno se nisam plašio nikakvog suda. Savjest mi je bila ?ista. U vojsci kojoj sam pripadao u?en sam da su ranjenik i zarobljenik svetinja. I tako sam, odloživši oružje, ?ekao dalji razvoj doga?aja.

NASTAVLJA SE