Rat u Gradu

Str. 7. Naprijed pod vatrom

    ?im je svanulo, 14. svibnja kolona ponovno kre?e. Vozila održavaju razmak od oko 100 metara. Takav je naputak. S okolnih brežuljaka pucaju po cesti. Brže napredujemo. Kao da je na?as, dok smo stajali, mnoštvo odmaklo daleko naprijed. Pred nama je dug komad ravne ceste. Prazan. Pješaci lijevo i desno, prili?no se dižu gejziri prašine, zemlje i kamena. Kamioni ubrzavaju, motori urlaju.     U slalom vožnji, obilaze?i prepreke ali i iz razloga sigurnosti, jurimo cestom. Gr?evito se držimo za stranice kamiona da ne poispadamo. Jedan od zrakoplovaca na kamionu smatra to dobrim povodom za crni humor: Krešo misli da je na aero-mitingu – kaže za našeg voza?a, ina?e pilota-lovca. Nakon nekoliko kilometara lu?a?ke vožnje kamioni usporavaju i ponovno se formira zbijena kolona.

S brežuljka se sve ?eš?e ?uje pucnjava, strojni?ki rafali. Mrtva tijela pokraj puta. Neka su nagorena. Težak vonj. Gori jedna ve?a zgrada. Pretpostavljamo da je to bilo vojno skladište Iz vatre se u?estalo ?uju detonacije. Fiju?u meci. Sada svakih nekoliko desetaka metara zastajkujemo. Primamo ranjenike. Na cesti ili odgurnuto u jarak sve više na izgled neošte?enih vozila. Valjda su ostala bez goriva. Izvrnuta zaprežna kola. Sve više mrtvih konja.

    Stajemo kraj jednih selja?kih kola. Na njima leži mladi vojnik s velikom ranom, rupom veli?ine dva dlana na sprženim grudima. Vide se plu?a u krvavoj pjeni kako pulsiraju. Uz njega jedan mladi?, tako?er u vojni?koj odori. Pla?u?i nam pri?a kako su on i njegov prijatelj pješa?ili iza zaprege. Njegov je suborac na kola odložio “pancerfaust” ili “panceršrek” koji je do tada nosio preko ramena. Granata je bila na kolima a cijev mlaznice okrenuta prema njima. Iznenada se nešto oslobodilo ili pritislo otponac i “pancerfaust” se aktivirao. Granata je odletjela negdje daleko naprijed a potisni mlaz je njegovom prijatelju spalio grudnu kost i dio rebara. Jadnik je još bio živ. Jedan je lije?nik u prolazu pogledao ranu i rekao da je pitanje minuta kada ?e ranjenik izdahnuti. Ovaj je plemeniti mladi? ostao uz svog suborca da mu barem sklopi o?i. Divna, plemenita, rijetka i nadasve ganutljiva gesta. Duboko kosnuti slušamo ga svjesni da ni?im ne možemo pomo?i. Naš kamion ponovno kre?e. Umiru?i i njegov prijatelj ostaju za nama.

    Cijeli dan smo na putu. Kona?no, negdje u sumrak, zaustavljamo se kod jednog putokaza. Uspijevam pro?itati: Bleiburg. Udaljenost pet kilometara. Ipak smo, dakle, u Austriji.

NASTAVLJA SE