Rat u Gradu

Str. 6. Rana i susret

Onog svibanjskog nedjeljnog dana, u predahu bitke, dobivamo s ceste iz doline poja?anje ali i nalog da zauzmemo slijede?i brijeg. Na satnikov znak kre?em sa svojim vodom u juriš. U trku pucamo iz svih cijevi, prolazimo kroz vatrenu kišu, trpimo gubitke i idemo naprijed. S moje desne strane eksplozija minobaca?ke granate. Osje?am udar u desnu ruku pra?en jakom boli. Padam. Rukav bluze u ?asu natopljen krvlju, ruka oduzeta. Moji ?arkari, zajedno s ostalim borcima koji su s nama krenuli naprijed, zauzimaju brežuljak, cilj našeg napada. Neprijatelj u rasulu bježi uz slijede?u kosinu. Bio je to dio 51. vojvo?anske divizije.

Jedan glasonoša se vra?a sa viješ?u da je teren o?iš?en. Po vezi se prenosi zapovijed da se svi pokretni ranjenici vrate na cestu do previjališta. Kre?em s nekolicinom lakših ranjenika i nalazimo previjalište. Lije?nik mi pregleda ruku. Ne nalazi ve?ih ulaznih rupa od krhotina granata, iako ruka još obilno krvari. Iz mesa je iš?eprkao nekoliko manjih komada željeza i kamena i zaklju?uje da ranu do daljnjega treba samo ?vrsto previti. Dobivam injekciju protiv tetanusa i ?vrst zavoj oko ruke.

Iza le?a za?ujem prisni glas. Naglo se okre?em. Preda mnom stoji moj stariji brat Nino, poru?nik PTS-a, dojavni ?asnik u stožernoj satniji generala Nardellija, zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije. Previjalište pripada toj diviziji. Moj brat i nekoliko djevojaka u odorama dužnosnica uzimaju od ranjenika osobne podatke: ime i prezime, ?in, postrojbu kojoj pripadaju, mjesto, vrijeme i na?in ranjavanja. Silna obostrana radost. Brata nisam vidio nekoliko mjeseci. Tješi me i hrabri da ?e sve biti u redu i da ?emo uskoro biti sigurni. Nisam uvjeren da i sam vjeruje u svoje rije?i, ali se pravim da mu vjerujem. U nekoliko rije?i spomenuh bratu da se za oca ništa ne zna dok su mama i Miro tu negdje, u blizini. Pokraj nas cestom prolazi kolona, pretežno civili sa ženama i djecom. Silazimo do same ceste i pred jednom štalom, to?no nasuprot mjesta gdje smo stajali, ugledamo majku i Miru. U toj su štali preživjeli cijelu bitku. Koliko god radosti toliko i tuge. Kako dalje? Nino nam daje nešto hrane, a jedan satnik uspijeva majku, brata Miru i gospo?u Magdu ubaciti na nailaze?i kamion sa zrakoplovcima. Nino ?e ostati uz svoj kamion radiostanicu. ?ujemo tužnu vijest da je granata minobaca?a pogodila jedan naš stožer smješten u nekoj gospodarskoj zgradi i ubila nekoliko stožerskih ?asnika. Tko je sada na redu?

Cesta je gotovo potpuno zagušena i neprolazna. Ipak napredujemo iako veoma, veoma polako. Ostavljeni kamioni i zaprežna kola s još upregnutim mrtvim konjima zapre?avaju prolaz i stvaraju “uska grla”. S prvim sumrakom je promet potpuno stao. Zano?ujemo. U nekom polusnu ?ekamo zoru.

NASTAVLJA SE