Rat u Gradu

Str. 5. Sukobi

?im je dan ovladao, po?inje pucnjava. U tijeku no?i partizani su se pregrupirali i vjerojatno dobili i poja?anja. Na nas se puca s visova oko ceste. Cesta je zakr?ena ljudima. Vojnici i civili, žene i djeca. Kamioni, zapreke, pokoji osobni automobil. Padaju prve žrtve, množe se ranjenici. ?uju se i minobaca?i. Uzvra?amo vatru, nasumice pucamo po rubovima šume iako nikoga ne vidimo. Pokraj jedne ku?e na lijevoj strani ceste improvizirano previjalište. Ranjenici leže na goloj zemlji. Tekli? donosi zapovijed satniku Vodopiji da prije?emo cestu i napadnemo neprijateljske postrojbe koje tuku po nama. Predvo?eni satnikom Vodopijom, poru?nikom Raji?em, zastavnikom ?orlukom, uz moju asistenciju, razvijeni u lanac, kre?emo u kosinu. Priklju?uju nam se i drugi borci koji su, u op?em metežu, izgubili svoje postrojbe. Bezglasni juriš. Netko nas, samo Bog zna posredstvom ?ega, snažnim glasom upozorava da je pred nama 51. vojvo?anska divizija i traži da se predamo. Rije?i su popra?ene žestokom koncentriranom vatrom. Iako sada u vodu imamo desetak strojnica “šaraca”, dok su ostatak naoružanja “šmajseri”, u trku veoma rijetko zapucamo. Oglašuju se i naši baca?i. Tuku vrh brijega pred nama i dolinu iza njega. U snažnom naletu zauzimamo kotu i stižemo do jedne crkve na samome vrhu brijega. Preska?emo tijela poginulih partizana. Uz njih hrpe ?ahura, neke su još vru?e. Uz crkvu duga?ak zid naslaganih cjepanica, vjerojatno nasje?enih i pripremljenih za ogrijev. Iza njih uzimamo zaklon. Dah?emo od napora. Pred nama je slijede?i brijeg. Dijeli nas udolina. Od jednog do drugog vrha razdaljina oko 400 metara zra?ne linije. I mi smo imali gubitaka. Uz nekoliko težih i ve?i broj lakših ranjenika. Oni lakši se pokušavaju previti sami, nitko i ne pomišlja na odlazak s bojišta. Spomenut ?u samo usput da su u mojoj satniji svi bili Hercegovci osim jednog Bosanca koji je nekako me?u nas “zalutao”. Mislim da i to nešto samo po sebi govori.

Ovdje moram napraviti digresiju. Život zaista piše romane. Kojih tridesetak godina kasnije, u nevezanom razgovoru s nekolicinom kolega iz avioprijevozni?kog poduze?a u kojem sam radio, Mile Veselinovi?, pilot kapetan zrakoplova B-727, pri?aju?i o svojim ratnim sje?anjima, spomenu svibanj 1945. godine i borbu koja je njega, tada u ?inu partizanskog majora, stajala odlikovanja ili unapre?enja. Kako je ispri?ao, njegov je bataljun dobio teške batine od neprijateljske postrojbe s kojom se kod Dravograda sukobio. Za neuspjeh je i on bio okrivljen. Zainteresiran, a povu?en njegovim duhovitim pri?anjem po?eh zapitkivati detalje i tako dopunjuju?i jedan drugoga naslikamo brijeg, crkvu, složene cjepanice, hrvatski nalet i partizanski uzmak. U naglom blijesku Mile Veselinovi? shvati da sam ja jedan od onih koji su bili uzrok njegovih nevolja i pozva me da se pobratimo i zaboravimo davnu prošlost. Postao mi je i ostao vjeran prijatelj. ?esto smo se susretali, a koristio je i svaku priliku da me po drugim svojim kolegama pilotima pozdravi. Danas je i on u mirovini, vezu smo još ranije izgubili. To mi je žao jer taj ?ovjek, iako je znao moju punu prošlost, nije u srcu nosio mržnju niti me je ikada nazvao ružnim imenom, ?ak me je branio pred drugima za koje sam uvijek ostao neprijatelj. Zbog toga je ponekad morao otrpjeti i otvorena predbacivanja.

NASTAVLJA SE