Rat u Gradu

Str. 4. Celje-Dravograd

Zašto se kolona tako sporo kretala ni danas mi nije jasno. Bez obzira na kaoti?no stanje, s malo više organizatorskog smisla sigurno smo svaki dan mogli prije?i desetak kilometara više, a to bi zna?ilo i daleko dublji ulaz u Austriju jer još svi prolazi nisu bili zatvoreni. Ako i ne bi bila izbjegnuta, možda bi tragedija bila daleko manja.

Tijekom 11. svibnja dovukli smo se do Rogaške Slatine i od tog trenutka sve je postalo mnogo teže. Moja je postrojba napustila cestu i napreduje proplancima uz nju. Na nas se puca iz sigurne udaljenosti. Imali smo dvije žrtve.

Prošli smo Celje. Uz nas je još mnogo Nijemaca pod oružjem iako su kazali da je Njema?ka potpisala kapitulaciju i da je rat za njih završen. Posljednja dva-tri dana mijenjamo karabine za strojno ružje. Nekim Nijemcima je svejedno. Pojedinci i odbacuju oružje pored puta. Mi smo sada bolje naoružani nego što smo bili kada smo krenuli. Uz šmajser imamo i torbe s rezervnim okvirima. Lakše je od puš?anog streljiva. Njema?ki do?asnik poklanja mi “browning” s okvirima po 15 metaka. Na njemu pokretni nišan do 500 metara. Top! On uzima moju malu “berettu”.

Prolazimo pokraj prvih manjih grupa slovenskih partizana. Djeluju, ili barem tako nastoje pokazati, nezainteresirano. Susreti završavaju uzajamnim odmjeravanjima. Borbe nema. I dalje lagano napredujemo i stižemo pred Dravograd. Pred nama drveni most. Prvi susret s bugarskim vojnicima. Njihovi oficiri dotjerani kao pred mimohod. Prema nama se odnose prijateljski. Nikakvog sukoba nema, tek poneko mlako nagovaranje da se predamo, da ?emo biti smatrani ratnim zarobljenicima i imati takav tretman. Pa rat je, zaboga, završen. Ne raspravljamo. Moral je visok, još uvijek smo organizirana, disciplinirana vojna postrojba.

Stojimo u mjestu. Netko s nekim pregovara o prolasku. Pojedinosti ne znamo. Pred mostom, iza vre?a s pijeskom, nekoliko strojni?kih gnijezda. Djeluju nekako dekorativno, ništa ne ukazuje na zle namjere ili opasnost. Masa ljudi, vojske i civila razlivena po cesti i s obje strane ceste. Å ire se glasine da nas ?ekaju Englezi. No?imo pokraj ceste.

Hrane je 12. svibnja gotovo nestalo, snalazimo se kako tko umije. Bugari za cigarete daju mesne konzerve. Jedem uglavnom še?er. Na nekim napuštenim kolima našao sam dva paketa še?era u kocki. Ležao je izmiješan s “pancerfaustima”.

Govori se o mogu?em napadu partizanskih jedinica koje su iza nas. Moju satniju vra?aju nekoliko stotina metara cestom natrag. Bobanovi “crnci” koji nama štite le?a posljednja su hrvatska postrojba. Neo?ekivano vrše snažan udar na partizansku jedinicu koja im je previše blizu prišla. Mnogo je gonitelja tu izginulo, preživjeli pani?no bježe. Za neko smo vrijeme mirni. Izvan ceste, s bo?nim osiguranjem, no?imo pod vedrim nebom kao i do sada. U punoj smo pripravnosti, spavamo tako-reku? jednim okom s oružjem nadohvat ruke. Tako je osvanula nedjelja, 13. svibnja.

NASTAVLJA SE