Rat u Gradu

Str. 3. Susret

Poznati glas me je dozivao: Lujo! Raskola?ih o?i, posumnjah u ono što vidim. Ugledah brata Miru i majku Mariju s kojima sam se koncem travnja rastao u Zagrebu. Sada su i oni me?u bjeguncima. Bili su u jednoj skupini civila pješaka.

Petar Lasi?, sudac

Obradovah se ali se isti ?as i rastužih kad doznadoh da se ne zna što je s ocem, da li je uop?e živ. Koji dan ranije bio je pošao u Sisak iz Zagreba, gdje su se majka, otac i brat bili smjestitli od sredine ožujka, u stanu tete Luigie, maj?ine sestre, na Deželi?evom prilazu br. 71, da provjeri da li je sva sudska dokumentacija sklonjena na sigurno mjesto (jedan dio bio je preba?en nešto ranije u Zagreb). O?evi pratioci vratili su se bez njega, na putu su ih, kod Lekenika, napali partizani. Auto se prevrnuo, oni su isko?ili na jednu stranu ceste, a otac je ostao nepomi?an na drugoj strani, na onoj na kojoj su se nalazili napada?i. Bili su uvjereni da je otac poginuo. Kasnije smo saznali da je bio ranjen i onesviješten. Kad je došao svijesti, bio je okružen naoružanim “kokošarima”, kako je on obi?no nazivao partizane. Otjerali su ga u Bjelovar u logor. Jedva je stigao živ, jer se jedan od sprovodnika na njega obrušio kad je ?uo da je sudac. Nekoliko mjeseci kasnije otac je to na svoj duhoviti na?in objasnio Miri: valjda je taj ?ovo negdje krao kokoši pa ga neki sudac osudio. Stoga se i svetio prvom sucu na kojeg je naišao. Da ga taj sprovodnik iz ?ista mira ne zatu?e, oca je sveg u krvi spasio neki od partizana iz te grupe.

Majka i brat, eto, pješa?e tre?i dan. Miro vodi zabilješke. Pošli su u ponedjeljak, 7. svibnja, oko 6 sati ujutro tramvajem, “jedinicom”, do zadnje zapadne postaje u ?rnomercu i krenuli u neizvjesnost s narodom “per pedes apostolorum”. Na cesti su se upoznali i nastavili dalje s gospo?om Magdom Halilovi?, koja je bila u blagoslovljenom stanju. Priop?avam im da je i brat Nino s Prvom hrvatskom udarnom divizijom, sasvim sigurno, negdje u koloni ispred nas. Miro se smije, kaže: nas trojica bra?e kao Gašpar, Melkior i Baltazar kre?emo za zvijezdom repaticom k zapadu. Nažalost, umjesto prema Bogo?ovjeku mi smo kretali prema Belzebubu koji nas je o?ekivao u Bleiburgu.

Nije bilo vremena za duži razgovor. Ovdje je i Ofan, kako smo zvali našeg najboljeg prijatelja, bogoslova Dragu Babi?a. Miro mi rafalno nabraja poznata imena: Majer i Klete?ki, Vlado Haller, Dujo Vlaho, Ivo Smoljan… Vidio je i g. Mio?a, našega gimnazijskog ravnatelja, s obitelji. Miro mi spominje i napade zrakoplova koji su 7. i 8. svibnja mitraljirali kolonu i bjegunce pa je bilo nekoliko što mrtvih što ranjenih. Pri?a i o njihovim bjegovima kroz šumske predjele. Majka opisuje prizor koji je tog jutra pružao jedan zapaljeni tenk. Morali smo se rastati. Uspio sam ih ipak smjestiti, zajedno s gospo?om Magdom, na neka selja?ka kola da im bude bar malo lakše.

I 10. svibnja pro?e u povremenom pokretu i ?estim zastojima, bez osobitih doga?anja. S vremena na vrijeme za?uo bi se neki alarmantni krik: idu Rusi! – ili nešto sli?no. Hvatali smo se oružja dok ne bismo utvrdili da su ne?iji prenapeti živci vidjeli fatamorganu.

NASTAVLJA SE